Ono što se meni na ovom portalu desilo, to je da krećem ispisivati svoje misli i osjećaje. Nisam to radila od zadnje školske zadaće, dakle otprilike 30 godina. Lako je moguće da sam ne pišući, nego samo čitajući i zapisujući tuđe riječi donekle gušila sebe, ali vjerujem da sam pritom akumulirala ponešto. Ronila sam koliko sam stigla kroz tuđe dubine, zadržavajući dah zaista dugo. Sad je valjda vrijeme da zaronim u svoju valu i da vam tu i tamo pokušam prenijeti što ima kod mene nova, a što stara. Plivaju neke ribice i ribetine oko starih brodskih olupina i školjki debelo umotanih u nataloženi prah vremena. Još sam u plićaku, tek slutim te dubine. Zasad vam donosim ljušture priljepaka i pokoji sjajni kamen.

Sve što sam do sad pročitala i pokušala dokučiti govori samo jedno: mijenjati možeš samo i jedino sebe. Odgovore možeš naći jedino u sebi. Božju istinu možeš naći jedino u svojoj duši. Eh, treba hrabrosti za introspekciju, zar ne ? Tko zna što bi moglo izroniti. Ne boji se nitko od nas Boga i istine u sebi, nego svega onoga kroz što treba proći, svih onih nataloženih slojeva koji su se oko sredine ovili, svih onih buljavih kirnji koje bi mogle stajati na ulazu u rupu koja je tako važna da u nju jednostavno moramo ući.

Tehnike plivanja kroz te slojeve su toliko brojne i različite, da mi postaje sve logičnije da za svakoga postoji samo njegov, jedinstveni način. Nekoliko godina, otkad se pojavila u meni potreba da kopam po sebi, dvojim da li mi je za to potrebna stručna pomoć i tko bi bio taj stručnjak u kojega bih mogla imati povjerenja. Istovremeno svaki put osjetim duboki otpor prema tome da netko zadire u kutke koji su intimni. Vjerujem da stručnjaci imaju moć iskopati i ono što ih se zaista ne tiče, a još je gore ako to iznesu i pred neke druge ljude koji se tu zateknu. Ne sviđa mi se uvijek rad u grupama, koliko god se zna i tamo stvoriti dobra atmosfera i moćna energija jedinstva. Sve pažljivije biram grupu, ona može donijeti i dobro i loše za mene.

Dobra grupa živi od toga da nikoga previše mrko ne pogledamo, taj bi mogao zbrisati. A meni je svaki, svaki dragocjen. Kroz svakoga ponirem u sebe. Zato posebno ljubim sve one koji gledaju blago i slušaju tiho, tek tu i tamo ostavivši koji smiješak da se zna da su bili tu negdje, protapkali. Naravno, i fontane oduševljenja pod nečijim tekstom jednako su tako veličanstvene i dobrodošle.

Sva mudrost svijeta već je odavno izrečena, čuli smo svi da je najbolje šutjeti kad nemaš što lijepo reći. Zato su i tišine vrlo važne za učenje. Po broju komentara ispod tekstova lako je vidjeti kad su duše dotaknute. Ipak, sadržaj svakog komentara koji ostavimo govori jedino o nama samima. Milujmo jedni druge smiješkom, tako je malo milovanja u svakodnevnici iz koje ovamo uspijemo šmugnuti da okrijepimo dušu. U ovo malo vremena, bila sam ovdje pomilovana značajan broj puta. Pod svojim nadimkom svatko ovdje gradi svoju kućicu, u ovom gradu žive divni ljudi, krasni pažljivi i tihi susjedi. Zajedničke fešte znaju biti nezaboravne. Svatko na stol iznese što ima, obilje je samo po sebi opet prisutno kao što je u pravim susjedstvima nekad davno bilo. U ovom naselju osjećam se dobro, jako dobro. Osjećam da tu vrijedi sagraditi dom. Dragi moji trgovci nekretninama, neko vrijeme mi nećete trebati ! Naravno, pri tom ne smijem zaboraviti skuhati realni ručak, ovo čisto samoj sebi interno, da se podsjetim :)))))) Presretna sam što ovdje susrećem pjesnike koji usput okopavaju vrtove, ljude bliske, tople, drage, jednostavne.

Virtuala je čudo. Možeš se tiho prišuljati, možeš se javiti, možeš se pritajiti, možeš odlučiti zauvijek nestati. Možeš nečujno sagraditi, kao i nečujno srušiti. Zbog toga je ovdje naizgled lako.  

Je li ? Hajmo pokušati ! Tap - tap ! Evo Ivane Male :))))))))) Ako me previše mrko pogledate, možda i zbrišem.....