Inspiraciju mi je dao oglas ovdje na magicusu sa pozivom na večeru...u mraku.....

U našu kliniku između ostalog dolaze i slijepi. Rijetko se to u godini dogodi i upravo zbog toga svi zaborave kako se treba ophoditi  s njima pa tako iskrsnu nepotrebni problemi, a sve zbog neznanja.

Uglavnom počinje sa pravljenjem reda po sobi, ormaru, kupaoni, a sve u dobroj namjeri. Da bude reda!

A ujutro, Bog pomagaj, pacijent se ne može više snaći. Ne zna gdje su mu gače i hlače, a kamoli gdje mu je četka za zube u kupaoni.

Pa onda, umjesto da nas on uzme pod ruku, mi njega vučemo amo tamo, sve posvuda...jer on ionako ništa ne vidi, pa čemu upute onda... naprosto ajde...hodaj! Mi smo tvoje oči!

I tako iz dana u dan problemi su rasli i došlo to i do samoga vrha. A kako su Švicarci temeljiti u svemu i uvijek traže riješenja, odluče oni nas poslati na jednu takvu večeru.

Ispremješali nas sa grupom nekih sasvim nepoznatih ljudi da bi nam stvorili što veću zbrku u glavi, a i razbili bilo kakav smisao za orijentaciju.

Ušli smo u restoran nasmijani.... kao "baš ćemo se dobro zabavljati"....aha.....hm....

Počelo je prvo pipkanje.... po zraku....oprezno hodanje .... traženje....prvi sudari sa stolicom, traženje stola. Tu smo već mislili, sad smo na konju, ali neki su završili i na podu.... jer gps tu ne funkcionira. Ako si zaboravio gdje ti je stolica, sasvim sigurno će te zaboljeti  stražnjica.

Poslije prvog šoka, kad smo svi posjedali na prva napipana mjesta, nastala je tišina... duga...iščekivajuća.., a onda sasvim iznenada, izroni nam pitanje konobara:"Što biste željeli popiti?" Vrisak i riječi:"Oh, kako ste nas uplašili!"

U tom trenutku mislim da je svatko od nas posumnjao u svoj sluh i pitao se kad je zadnji put oprao uši. Uslijedilo je zveckanje čaša, tupi udarci po stolu i prvo prolijevanje...bezuspješni pokušaji da se obriše i konačno prepuštanje mokrom stanju hlača.

Glasovi su odjekivali u prostoru, razbijali se o zidove....širili se mirisi iz kuhinje.

Neki su pokušali odgonetnu što se to sprema, a onda prilikom jela.... zbrka. Gdje je meso, prilog na tanjuru, a gdje salata.

Pokraj mene jedna je osoba na sve to ostala ravnodušna. Nju nije interesiralo što je servirano na stolu već ispod njega. To sam shvatila kad je dotakla moje koljeno. Ups, pomislim, taj se još uvijek ne snalazi dobro, možda samo želi odrediti razdaljinu. Ali ne, ta je "prilika" tražila "priliku", ne znajući da se ja dobro snalazim u mraku(vježbala sam to u mladosti dok sam se iskradala iz kuće i potiho vraćala) i naletjela na "nepriliku".

Pogodih ga po nosu i licu. Izleti mu samo poznata riječ "Scheise".

Nitko na to nije obratio pažnju. Vjerojatno zato što se u svakodnevnom životu dobro snalazi u sranju (oprostite na izrazu). I bolje tako. Frka bi nastala da je trebao pozvati "hitnu"..jer u tom mraku, sa svom opremom za pružanje prve pomoći, sasvim bi sigurno bilo više ranjenih nego u ratu.

Ali, da nastavim dalje...uprljali smo se svi od glave do pete..od nekakvog pretekućeg, vodenastog sosa. A bilo je sigurno i po podu jelovnika, od predjela pa do deserta.

Netko je glasno uzdahnuo kad smo platili račun. Ja sam se pripremila na to, pa sam znala koje novčanice imam, drugi nisu pa su se zabrinuli za ostatak......

Kako je bilo lijepo ponovo izaći u svjetlo.....Mnogi od nas tek su tada prvi puta "progledali" i shvatili u kakvom su "mraku" živjeli do sada. Pokraj zdravih očiju!

Našli smo se drugi dan na poslu. Svi u tišini. Samo su čula radila pojačano, vrlo senzibilno, istančano. Milina za gledati. Oni mlađi u timu dobro su shvatili poruku. Ne samo kao primjenu na naše pacijente, već i onu u životu općenito.

Sasvim su drugačije pristupali prema kolegi, bolesniku. A oni stariji.....ah...znate onu izreku dobro: "Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!" Oni su i dalje po starom. Po njihovom nekakvom redu. Njima je večera bila zanimljiva samo po pitanju jelovnika. Kakvog je okusa bilo meso i kakva je to bila salata.

Zbog njih smo svi morali ponoviti lekciju. I opet neki nisu shvatili do kraja. Tako je to u životu. Završiš na kraju u zadnjem redu ili naprijed ..na magereću klupu...Zavisi samo o tome tko je veći i kako strši u svemu tome.

Dakle, ako ste zainteresirani, svakako se uputite na takvu večeru. Ali molim, posvetite pažnju onom što slijedi poslije nje. Životu.

Želite li raditi reda po kući i oko nje i napraviti zbrku onom drugom, a time i sebi, ili ne. Sve ovisi o vama.

Za pozdrav bih vam rado namignula, ali to bolje radim u reali nego u virtuali. Zato vam šaljem smajlić. U ovoj recesiji, vjerujte mi, vrijedi više od zlata:)))