SVJESNOST

 

Prica za primjer, a bitno je shvatiti sta se u stvari desava.

 

„Unuk, narkoman, zaboravlja smotane cigare, „joint“ na  stolu, brzo izlazi i nakon nekog vremena shvati da je zaboravio „robu“ na stolu. Vraca se kuci i zatice svoju baku kako pusi smotani joint, te je pita:“Bako, jesi li vidjela neke cigare smotane ovdje?“.

„Ma kakve cigare, nego vidis li ti ovog zmaja sto igra na stolu ?“.

 

Nijh dvoje definitivno ne vide svijet i stvarnost na isti nacin. I za ovu priliku nije vazno sta pokrece koju verziju subjektivne stvarnosti, vazno je da je ona razlicita. Mi smo u svojim mislima, odmah odredili ko je od njih dvoje „high“ to jeste ko od njih dvoje ne vidi kako treba. Da li smo sigurni da je to bas tako. Da li mozemo bas sa sto posto sigurnosti reci da je baka „tamo negdje“.

 

Ona samo vidi zmaja, koji igra na stolu. Ja mozda, vidim vjestice, neko drugi ce vidjeti ono sto on smatra esencijom zivota. Zasto odmah moramo smatrati da baka ima „vizije“.

Mozda je ona uzimajuci neku vrstu stimulansa izgubila “viziju“ i sada vidi normalno, tj ima realnu percepciju subjektivne stvarnosti.    

Vjerujemo da je nasa percepcija ispravna. Vjerujemo, a ne postoji niti jedan direktan dokaz da je to tako. Dokazi su tipa, pa ne mozemo svi biti nenormalni, logicnije je da je ona nenormalna, pa mi se ne drogiramo, mi nismo pod uticajem i td.

Pomenuo sam DNA, na pocetku teksta. Isti je svima, isti nasljedni faktori su kod svakoga, svi nasljedjujemo ono sto nas cini ljudima, i tijelo i oblik i psihu i ama bas sve. Mozda je i nase stanje svijesti kolektivno, naslijedjeno majcinim mlijekom, zacecem, genetikom, a samo rijetki, koji se tome na neki nacin odupru, imaju vizije tipa zmajevi, matematika, muzika, fizika, slikanje i sl. Ne padne li nam na pamet da svi velikani, kako ih zovemo, mozda nisu iz nase kolektivne svijesti i ne pripadaju naslijedju nase subjektivne stvarnosti. Cija stvarnost je stvarna.

Moze se desiti da nam stvarnost i jeste ista ali svijest o toj stvarnosti nije. Mozda se svi mi uklapamo u kolektivno stvorenu verziju stvarnosti, a nosimo u sebi svoju posebnu svjesnost o toj stvarnosti. Da li smo svjesni svoje svesnosti. Koliko smo svjesni vjere. Vjerujemo li u svoju svjesnost, onako bez mogucnosti provjere iste. Kolika je nasa vjera u stvarnost, ako znamo da je mozemo dozivljavati samo kao sopstvenu viziju, ili verziju onoga sto se oko nas desava.     

Znamo svi vrlo dobro price o bijelom tunelu, astralnim projekcijama, vizualizaciji, i slicnim stvarima koje odudaraju od ustaljenog stanja svijesti ili svjesnosti stvarnosti. Konfuznije je to nekome ko je to dozivio, nego nekome ko nije, iako mi nije jasno kako. Kako osoba koja moze da se astralno projicira negdje, zna koje stanje svijesti joj po pravu pripada. Ovo nase normalno, uobicajeno, ono za koje „Vjerujemo“ da je stvarno, ili neko drugo u kome se osjeca bolje, prijatnije, naravnije, u kom je veoma blizu ostvarenju prelaska na neki visi nivo.

 

USLOVLJAVANJE

 

Uvijek kad ulazimo u nesto sto mozemo povjerovati ili ne, postavlja se pitanje potrebe i pitanje nacina vjerovanja.

Slijepo vjerovati, vjerovati ili jednostavno primiti k znanju.

Ali prije toga, ko nas poziva da slijepo vjerujemo, u sta, u koga, na koji nacin i koji je razlog tomu.

Trgovci dobro znaju sta prodaju, na koji nacin i kome je upucena poruka. Npr, deterdjent. Koliko samo reklama ima gdje uzivo peru rublje, sve mrlje se na nase oci uklanjaju, rublje mjenja boju, postaje novo i, sta pricati, kupujem sve. A kad kupim, nije to to, ali ja cu onda odluciti da li cu kupovati dalje, necu li, da li cu svima pricati da je to to, pa makar naopako, ili cu reci svima:“Pa ljudi kralj nema nista na sebi.“ To bi bila kao istina, u ocima onoga koji vidi da je rublje i dalje prljavo, da nije dobilo svjezinu, sjaj i da je taj deterdjent skoro isti kao i svaki rugi.

          Trgovac je svako ko obecava nesto i ubjedjuje nas u to. Lako je kad je fizika ili ono materijalno u pitanju, provjeris jednom, vidis da li je to to i onda odlucis.

Ako je u pitanju nesto sto je duhovno, ili u nekim nematerijanim sverama, onda stvari stoje drugacije.

Ne mogu probati, pa ako radi, radi. Sta ako bi radilo i bez trgovca. Ima nas 8 milijardi. Zasto svi zivimo oko 69 godina, ( lokalno mjerenje ) imamo iste probleme, iste nas stvari usrecuju iste rastuzuju, oboljevamo od istih bolesti, zasto nema vidljivih pomaka kod onih koji trguju sa trgovcima, i zbog cega je to sve u stvari jedno te isto, samo receno i prodavano na drugaciji nacin.

( Eskimi ne poznaju bolesti srca i nemaju masnoca u krvi. Da li je zato sto su vjernici jedne „vjere“ ili zato sto se tako hrane.) 

Vjerovati trgovcu je do kupca. Vjera je individualna stvar i ako smo vjernici onda vjerujemo. Gdje se u prici nalaze lakovjerni.

Vjernici su ok, oni vjeruju iz ubjedjenja, jer napominjem vjera je prihvatanje necega bez dokaza, a lakovjernici su oni koji bas u sve povjeruju, cak i u laz. Koji apsurd. Vjernici su izmislili lakovjerne da im bude lakse. Ili nije, lakovjerni su oni koji lako povjeruju za razliku od onih kojima treba provjera prije vjerovanja. Opet greska, kakva provjera kod vjere. Nama provjere. Nemoguca misija. Postoji li razlika izmedju vjernika i lakovjernika. Lakovjeran = Naivan, pa se onda pitam zasto je uopce uvedena ta rijec u rijecnik. Lakovjeran. Ako se porede vjernik i lakovjernik onda je vjernik vjernik jer duboko vjeruje a lakovjernik je onaj koji zacas povjeruje u sve. A oboje vjeruju u nesto bez mogucnosti provjere i dokaza. Razlika = nema je.

 

Kako je onda uopce moguce natjerati nekoga da vjeruje. Ubjedi se naravno. Kako. Najlakse je koristiti ljudske slabosti i modu. Doduse i moda je vrsta slabosti, ali sad nije o tome rijec.

Dakle trgovci iskoristavaju ljudske slabosti da im prodaju svoje ideje, proizvode i ubjedjenja. Pod ljudske slabosti, ovaj put, podrazumjevam emocije. Njih je lako koristiti, jer su otvorene, lako se vide, tesko se kontroliraju i nekako su kao stvorene za kupoprodaju.

          Pitate se kako se emocije vide. Jednostavno. Prvo da nabrojim par emocija: nada, sreca, zadovoljstavo, ljubav, su pozitivne emocije, a negativne su: ljutnja, mrznja, ljubomora, tuga, zavist i naravno, najmocnija emocija od svih, strah.

          Sveti strah, dusu dao za trgovinu. Primjera je toliko da ne moram niti nabrajati. Toliko mnogo unutrasnjih organa ucestvuje u kreiranju i ispoljavanju emocija da ponekad vanjski organi ne mogu pokazati svu kolicinu emocije, ali pokazu je, precizno.

Srce, simpatikus, parasimpatikus, nadbubrežne žlijezde, žlijezde slinovnice, bronhioli, jetra, slezena, želudac, bubrezi, mjehur, crijeva, sve se to pokrene i reaguje, naravno za svaku emociju odredjene, ali nismo na casu interne medicine. Dodao bih jos dijafragmu (lat. diaphragma), koja itekako utice na dotok zraka u pluca.

Ako se pitate zaste se lose osjecate prozivljavajuci neki dozivljaj emotivno, evo odgovora. Treba samo procitati, zar ne.

Dakle gdje je tu uslovljavanje. Nadam se da se vec vidi. Ako je jos sakriveno, evo kazem. „Kupite moj proizvod, ideju ili ubjedjenje, bit ce vam lakse, ili trpite i dalje.“ Prepustite svoje organe meni, ja cu se brinuti o njima. Emocije ce se popraviti, ako vi ...ovo ili ono.

Uvijek se sjetim one sale kad pacijent pita ljecnika koliko dugo ce mu trajati prehlada. Doktor kaze:“Ako se lijeci traje sedam dana, a ako se ne lijeci onda traje tjedan“.

Kako prepoznati intervenciju trgovca u tom slucaju.

Drugi primjer je iz zivota. Jedan moj poznanik, spadalo i seret, koji nikad nije imao ni dana radnog staza, nasao je jednostavan nacin da dodje do novca. Naime, obecavao je posrednistvo kod polaganja vozackih ispita. Uzeo bi novac i uradio apsolutno nista. Ako kandidat polozi ispit, jos dobije pohvale i priznanja, a ako kandidat ne polozi, on mu uredno vrati novac i kaze da nije mogao doci do „glavnoga“, te da mu se javi i drugi put. Sve je jednostavno, vracanjem novca povjerenje je uspostavljeno, a moj poznanik treba samo da ceka. Najacesce se zrtva sama vrati, zasto, zrtva je vjernik. Kraj price, logoke, lakovjernosti i vjere.

Ovdje sam ponovo u prici oko svjesnosti i razlicitog pogleda na istu stvar. Svaki problem koji imamo nastojimo nekako rijesti. Na bilo koji nacin, a ako je u pitanju emocija „strah“, za zdravlje, za zivot, za djecu, za voljenu osobu, u stanju smo ici do kraja. Vjerujemo svakom obecanju, svakom izmisljenom i/ili stvarnom slucaju, nudimo novac, nudimo misli i osjecaje, nudimo „sve“, a za uzvrat vjerujemo. Ako se desi lose, vjerujemo da je tako moralo biti a ako se desi dobro, zahvaljujemo iz sve snage i zauvijek ostajemo duznici. Zvuci zaista strasno, ali tako je.

Svijet, tj drustvo su od vajkada zasnovani na principu uslovljavanja, tj nagrade i kazne. Nagrade i kazne su razlicite, nekad vece nekad manje, ali cak i najbezazleniji nacin je uslovljavanje. Ako ima samo nagrada za poslusnost, ili vjernost, tj odanost, onda kazna predstavlja ostanak na istom, tj kazna ne postoji u punom smislu te rijeci, ja opet vidim uslovljavanje. Kupi kod mene ili ces ostati takav kakav jesi. Nikakav, dok dolazis kod mene po nesto, nikakav si, i takav ces ostati.

Zasto sam nikakav, to je do mene i mojih emocija. Istrazivanjem i pronalazenjem uzroka mozda bih si mogao sam pomoci. A samoizljecenje je najcesci uzrok ozdravljenja. Nas organizam je u stanju sam sebe zacijeliti, ukljucujuci i sve pomenute emocije. Sve je vjera, vjera u trgovca jednog, trgovca drugog, doktora, travara, alternativca, sugestiju.

Kako je samoizljecenje najcesci uzrok ozdravljenja, tako je zivot najcesci uzrok prestanka zivota. Stvar je tako jednostavna. Trgovci nude poboljsanje kvaliteta zivota.......