SUDBINA

 

          Da mi je po euro za svaki put kad su me ubjedjivali da je sudbina ono sto nam se desi, i da je to unaprijed zapisano.

Kaze se, „bilo mu sudjeno“. Vjerujem u sudbinu. Kako i ne bi?

Nema greske u toj logici. Da mu se to nije desilo niko ne bi rekao „bilo mu sudjeno“. Desilo se, dakle „bilo mu sudjeno“. Kad se tako gleda, to je tacno. Tacno je i da je sudbina ono sto ne mozes izbjeci. Objasnjenje je u dlaku isto. Kako znas sta si izbjegao, jer da si izbjegao niko ne bi mogao reci „bilo mu sudjeno“. Da li je zapisano ili nije, mozemo testirati jednostavno ako pratimo logiku.

 

Nista se ne desava slucajno, niti odjednom, niti bez razloga.

Desavanja u zivotu su posljedica niza postupaka (ili karika lanca), odluka, poteza, pokreta, propusta, skretanja, koraka, koji mozda nisu unaprijed determinirani, ali su i oni kao karike u  desavanjima odredjene ranijim potezima, pokretima, odlukama itd. Mozemo li, dakle, reci da je sudbina odredjena, tj zapisana, ili tacnije unaprijed planirana. Neki mogu i hoce, ali, kazu da, na srecu, niko ne zna kako i koji nacin, te sta je odrediste, odnosno sta je to sto je zapisano, izuzevsi onoga ko je pisao, naravno. Znaju da je zapisamo i odredjeno, ali niko ne zna kako, kada, kome i na koji nacin.

Zato kazem da je sudbina ono sto nam se desi.  

Sudbina u ocima fizicara izgleda kao paradoks, ili samoreferenciranje, odnosno upucivanje dokaza na same sebe.

Ako nije jasno, pojasnicu.

Stojim na raskrscu sa mogucnoscu kretanja lijevo ili desno.

Ako smatramo da postoji sudbina, tj da je u zivotu sve unaprijed odredjeno i da nasa odluka, ma kakva bila, ne moze uticati na desavanja, jer su ona kroz sudbinu unaprijed odredjena, onda moj izbor da krenem lijevo ili desno nema nikakvog uticaja na to sta ce se u konacnici dogodi.  Nema odrednice u slijedu dogadjaja, koji u stvari ne postoji, jer mi zivimo samo zivot koji nam je unaprijed napisan i definiran.

 

          Ako sam, dakle, skreno lijevo i sudario se sa nekim, mojim uplivom sam uticao na odrednice slijeda dogadjaja te osobe. Ako sam krenuo desno, iskrenuo sam nogu i zakomplikovao odrednice slijeda dogadjaja taksisti, obitelji, dezurnom doktoru, sestri i ko zna kome jos, jer, na primjer, da sam skrenuo lijevo, doktor bi bio slobodan da na vrijeme intervenira i spasi zivot nekome, kome ne bi stigao dok bi meni namjestao nogu, jer sam krenuo desno.

Ovdje je samo masta limit broju mogucih kombinacija, koji eksponencijalno raste svaki put kada se neka odluka donese. Da li smo slobodni u izboru, odlucite svi vi koji vjerujete u zapisanu sudbinu. Oni koji su u potrazi za smislom zivota, ne mogu jednostavno prihvatiti da je sve unaprijed zapisano i odredjeno.     

 

Volimo misliti da nasa volja, nasa, i da sami upravljamo svojim zivotom. Jake, teske i olovne dokaze mora imati svako ko mi hoce dokazati da je u zivotu sve unaprijed odredjeno. U mojim ocima onda sve gubi smisao. Bukvalno. Cak mi nude tvrdnu da nije bas sve odredjeno, nego nam je zacrtan pravac i smjer, a mi samo unutar tog pravca mozemo odlucivati sta i kako.  Nesto kao tunel. Udjes, mozes od zida do zida, ali nigdje van toga, i uvijek samo naprijed do odredjenog kraja. Ali ovo nije polemika, dugo bi trajalo.

          Zato je vjera u sudbinu tako uobicajena i naravna. Ta vrsta vjere nas dovodi u stanje potpune poslusnosti i ovisnosti o stavovima koje prihvatamo sa konceptom zapisane sudbine. Ja znam da ce mi se nesto desiti, i desavace se cijeli zivot, a ako je to sudbina, neka je. Volim misliti da imam slobodan izbor.

 

SUPROTNOSTI

 

          Vjerovati ili ne vjerovati su na razlicitim krajevima jedne misli. Znamo, ili vjerujemo ( zanimljivo ) da sve ima svoju suprotnost, materija-nematerija, dobro-lose, svjetlost-tama, pozivno-negativno, toplo-hladno i tako dalje.

Postoje naravno i neke duhovne stvari, energija, trascedentalna bica, visi nivoi, kakogoddaihnekozove, i naravno mogu biti dobri, pozitivni, i mogu biti losi, negativni.

Vjera da nas vode i nama upravljaju, savjetima i postupcima, neka spiritualna bica, prilicno je rasirena. Svi mi, tj. vecina,  manje ili vise vjerujemo da imamo svog andjela, kerubina, neku zivotnu silu, neko bice, koje je na nasoj strani i pomaze nam u shvatanju samih sebe i okoline.  

Vracajuci se na primjer skretanja na nacin lijevo ili desno, ili ovdje je tamo, tamo je negdje, odluku o tome donosi ili neki  autoritet, pa moja odluka u stvari i ne postoji, ili ja, koji svojom odlukom stvaram odrednice buducih desavanja, ili te odluke donosim opet ja, ali ovaj put pod vodstvom ili prema savjetima bica koja su tu da mi pomognu ili olaksaju, te upute ka pravoj odluci. Postavaljam pitanje da li ta bica vide buducnost, ili daju savjete prema iskustvu svom ili iskustvu mom, ili kako li?

Mala zamka je u tome, jer ako ta bica vide buducnost i u isto vrijeme nas savjetuju, i upucuju, vracamo se na vec zacrtanu sudbinu. Zacrtana, i dodatno kontrolirana?.

Naime cesto cujem da je neko dobio savjet od „tog nekog“ transcedentalnog bica, te da je nakon savjeta donio dobru odluku.

Pitanja:

Za koga dobru, kako znati da je odluka dobra, kako zna od koga je primio savjet, kako zna da je dobronamjerna i jos po koje pitanje, ali da ne idem previse daleko.

          Vjera je ono sto ovdje dolazi do potpunog izrazaja. Bez  mogucnosti provjere, vjerujem da je odluka dobra i za mene i za moje bliznje, pa cak i za cijeli svijet, savjet je dobiven od osobe koja zna, samim tim je i dobronamjeran. I to je to, nema pitanja, nema upitnika, nema sumlje, samo rezultat.

          Posljedice te odluke, ce biti vidljive kasnije, na nekom   drugom mjestu, na nekim drugim ljudima, povodom nekih drugih  desavanja, ali to nama trenutno nije ni vazno.  

Iako smo svjesni da bica mogu biti i negativna isto kao i pozitivna  vjerujemo da savjet dobivamo od pozitivnog bica. Vjerujemo,  zelimo da budemo ubijedjeni u to. Jer mi smo u biti pozitivci i  dobre osobe. Rezultat savjeta je dobro djelo ili pozitivna stvar iz nase percepcije, iz naseg ugla gledanja ili iz naseg shvatanja.

Ponovo sa pitam ko si ti „glasovi“ iz nas i da li smo ih bas dobro prepoznali, dali im imena i odredili nadleznosti.

          Vec i samo davanje imena bicima, pojavama, oblicima i svemu sto je nedefinirano, stvaramo od toga neki oblik bliskosti, pozitivnosti i povjerenja. Ono sto znamo je dobro, ne moze nas povrijediti, ne prijeti nam, i na kraju krajeva znamo se, upoznali smo se, znamo si imena. Ko zna o cemu govorim, sve mu je jasno. Stvaramo „prtine“, u kojima se osjecamo slobodni, zasticeni i odvojeni od opasnosti.

Pravo svakoga je da vjeruje u ono za sta misli da je ispravno. Niko ne moze reci da je njegovo vjerovanje tacnije, preciznije ili bolje od bilo kog drugog vjerovanja, jer je temelj vjere prihvatanje bez mogucnosti ili potrebe provjere.

Nacin i razlog uvodjenja u vjeru je uvjerenje u ispravnost toga vjerovanja i trazenja odgovora na pitanja na koja odgovor ne mozemo dobiti na konvencionalan nacin, od vec postojecih vjera ili uvjerenja.

          Necu biti iznenadjen ako tih i takvih vjerovanja ima toliko da se ne mogu ni pobrojati. Svako od nas vjeruje u nesto, i naravno ima potpuno pravo na to. Svako od nas ima svoju savjest, svoja uvjerenja i refleksiju stvarnosti i svjesti o tome, ali o tome samo malo kasnije.

Svako svoju vjeru provjerava na svoj, jedini tacan, ispravan, utemeljen i naucni nacin, ( opisan ranije u TEORIJA POSTANKA osvrt na teorije ) za sebe i tvori svoju sliku stvarnosti bez obzira „glas sa drugog ramena“. ( ostvrt na dobro – lose ). Kada se ta percepcija stvori, covijek mjenja svoju vjeru iz osnova, ne sebe, nego osnove i bazu svoje vjere, prilagodjava je sebi, svojim potrebama, sumljama i nedoumicama i trazi slicne vjernike da to zajedno ucvrscuju i sire. Sire u smislu da dokazuju, sami sebi i drugima, da je ta vrsta vjere ispravna i daje odgovore na sva pitanja.