No danas me je taj pogled van šokirao! Iz susjedove kuće, preko puta,  s donje strane ulice sukljao je dim. Gusti, vrlo intenzivan i jak. Otrčala sam do kupaone i stjerala supruga van da vidi. Nekako je sve bilo ok dok on nije počeo: „zovi 112, vidim plamičke, brzo“. Nazvali smo i počeli se oblačiti da ipak pogledamo što je s tim ljudima. Toliko ih se otruje od plina, a dim je isto opasan. Istina, nismo ni bili sigurni da li netko tu živi, no gdje ima dima ima i ljudi. Trk niz ulicu, kad tamo....čovjek u vrtu pali granje i to u 6.30ujutro!!! Nisam mogla vjerovati! No pribrala sam se, bez riječi tom čovjeku jer što ću mu reći, trk natrag kako bi nazvala ponovo 112 da ipak ne dolaze. Mora da su mislili da nismo normalni, no iz našeg stana, s tog položaja, izgledalo je baš kao da suklja dim iz kuće, kao da sve gori.  Malo sam se osjećala glupo, a opet mislim si, zato su tamo, bolje da smo napravili sve i da nije ništa, nego da nismo ništa napravili i da je bila frka. (1. različita percepcija)

Da, kava je već bila hladna, a ja u turbo speedu i s adrenalinom kad sam krenula u grad. Sparkiram se, krenem, kad taman dolaze dvojica prometnih redara. Mislim si bolje da s njima riješim odmah tu dilemu prije nego mi prilijepe kaznu. Naime, moj auto je mali (vrlo) stoga ga često „stisnem“ na mjestima koja nisu parkirališna mjesta, ali nikoga ne ugrožavam niti ometam. ALI, to nije parkirališno mjesto, pa tako oni mogu biti marljivi. Većina europskim metropola ima posebne parkirališne zone za tako male auto. Dapače, potenciraju ljude da više voze bicikle, idu javnim prijevozom ili voze male aute. Naravno, kod nas toga nema. Također, manji auto ekološki su prihvatljiviji, većina stvari što im je potrebna manja je (npr. auto sa samo dvoja vrata, većine pola nekog golfa trebao bi imati i manju cijenu u auto praoni, ali jasno kod nas nema). Uglavnom, dočekam ja ovu dvojicu, gospodina i pitam za mjesto i  kažu: „U biti mi ne kažnjavamo. Niste nikoga ogradili ili ometali“. Super. No kad već govorimo, pomislila sam da bi rado znala zašto iz ZG parkinga i ove iste službe (redari) idu po dva čovjeka gradom. Koliko se ja razumijem, to je dupli trošak, osim ako im ne povećaju količinu ulica koje kontroliraju (iako moj doživljaj je da ih većinom vidim da šetuckaju). Na moje pitanje, odgovor je bio: „Pa da bi mogli razgovarati zajedno.“ „Dobro, no ne mislite li da sve to košta samo da bi vi razgovarali, da li vas je netko napao ili ima li neki drugi smisao što ste dvojica?“. A onda me je šokirao s: „Ali gospođo mi zarađujemo?!“ Kratko sam s njim ušla u raspravu na tu temu, kad netko misli da zarađuje tako da kažnjava građane (ponekad kad treba i ne treba) onda tu nešto ne valja, a ja ga u 5 minuta neću uvjeriti ni u što. Pričao mi je o zakonu, prekršajima koje počinimo, a oni spašavaju našu dušu....sve to bilo je besmisleno, a ono o zarađivanju najviše jer ovo je gradska služba, uslužna djelatnost, a mi ih plaćamo, oni ne proizvode, niti zarađuju. Moje pitanje i dalje stoji: zašto dvojica zajedno? Ova dvojica to nisu znala...da ne spominjem radne uniforme koje nose, pa sva davanja za dvojicu, ...sve duplo, a da ne znamo zašto, i to mi poslodavci. (2. različita percepcija)

Taman sam došla doma, kad netko zvoni na vanjskim vratima. Obično znam tko dolazi, a u protivnom ne otvaram ulaz u zgradu već pogledam van. Na ulazu u dvorište stajao je muškarac (40tak godina) i djevojka (20tak) i počeli su s: „Molim nemojte nas shvatiti krivo.“ Ups. Hodaju po gradu, po zgradama i rješavaju svoj „teški problem“ (ne umanjujem ga, samo citiram).Uvijek se osjećam ko g...no kad odbijem tako ljude, no mislim da to nije način za rješavanje problema. Kad sam objasnila da mi je žao i da nisam zainteresirana samo je rekao „ A jel ima li ovdje neki ratni branitelj i invalid koji će pomoći?“. Što li je u glavi tog čovjeka? Zašto misli da će tako dobiti pomoć? Možda zato jer nam je registar branitelja sve veći i tajnovitiji? Nemojte me krivo shvatiti, svi moji su bili na fronti i nemam s tim problema, ali...redovito plaćam UNICEF, višak odjeće nosim par puta godišnje u Crveni Križ, suprug u firmi za sav višak namještaja i opreme zove Bokce, damo koliko možemo i s tim se ne želim hvaliti, no nije mi jasno njegovo očekivanje da će tako po kućama skupiti za svoju tešku situaciju ili da će mu dati branitelji. Svjesna sam gdje živimo i da ljudi vade boce iz smeća, no za "teške" situacije postoje udruge, razne međunarodne organizacije gdje odeš i pitaš za pomoć. Stvari moraju biti jasne i transparntne. Jasno, možda je sve to i obišao...Bilo kako, iskreno se nadam da će ovaj čovjek naći pomoć, no začudila me je njegova percepcija rješavanja stvari.  (3 različita percepija) 

A to dovodi to toga, da smo svi različiti, da svatko traži svoja prava i riješava potrebe na svoj način, jedini uvjet je da je svima prihvatljiv i kulturan.