STRATEŠKO ORUŽJE - HRANA

 

Tko će izvući kraći kraj?

 

Srce me boljelo dok sam sinoć s police KONZUMA skidala u prozirnu foliju umotane teleće kosti i pileća jetrica i stavljala ih u moju „potrošačku košaricu“. Oba „artikla“, koja su još možda neki dan bila živa i osjećajna bića, danas će završiti u loncu s kilogram najjeftinije riže, nešto povrća i mrvicu soli, a pojest će ih – moji psi i mačke.

 

Ja sam i po sklonosti i po prehrani uglavnom vegetarijanka. Kad i pojedem meso onda je to nešto što nije hodalo na četiri noge – drugim riječima nije bilo sisavac – nego vrsta koja je niže na evolucijskoj ljestvici – perad, riba, plodovi mora… Možda bih trebala probati žabe i puževe? A možda ću jednom, da bih tijelu dala bjelančevine, morati jesti i pržene skakavce poput Meksikanaca i aboriđina?

 

Moje životinje su po prirodi mesožderi i ne mogu ih preodgajati. Ali ljudi, koji su evolucijski postali svežderi, a u biti su plodojedi, mogu se preodgojiti i preokrenuti na staro. Vratiti se korjenima. Koliko god nam se to činilo nemoguće, sigurna sam da je jedan od putova preživljavanju u vremenima koja nam sljeduju.

 

Pišem ovo potaknuta Borivojevim člankom o hrani kao strateškom oružju i ratovima za hranu koji su već počeli. Znam da se u pojedinim duhovnim zajednicama već niz godina zagovara i prakticira što manji dnevni unos hrane upravo stoga da se tijelo navikne funkcionirati na stari način kako bi se opstalo u vremenima gladi. Navodim tu samo neke: Swamiđijeva Joga u svakodnevnom životu, Gabrijelin Univerzalni život i Goenkina Dhamma Vipassana.

 

U svjetlu globalizacije i ljudskih prava tko je taj koji ima pravo zabraniti Kinezima, nakon stoljeća izgladnjivanja, da jedu više mlijeka i mesa kad si to sada mogu „priuštiti“? Omjer snaga u svijetu se očito mijenja i kao što nam je to Nostradamus najavio, žuta rasa dolazi. Indijci, koji u brojnosti ne zaostaju toliko za Kinezima, sad žele, umjesto jedne šake riže na dan, barem dvije! I tko će im to zabraniti?

 

Nemoguće je u jednom kratkom osvrtu, kao što je ovaj moj, nabrojati i spomenuti sve čimbenike prehrambene krize s kojom se suočavamo. Monsant i drugi GMO proizvođači zaposjeli su ogromne teritorije Sjeverne i Južne Amerike na kojim  proizvode genetski manipuliranu soju koja se pokazuje pogubna i za ljudsku i za životinjsku prehranu. Ali je odlična za biodizel! Slično je s kukuruzom, uljanom repicom, pšenicom…

 

Razvijeni svijet namjerava pobiti visoke cijene nafte proizvodnjom goriva biološkog porijekla i to na plodnim poljima najsiromašnijih zemalja, a i na svojima. Da bi strojevi radili treba im hrana, a što je nema za ljude, manje je važno. MUF-ovci i slični, kako ih Boro lijepo naziva, ionako tajno priželjkuju i rade na smanjenju broja ljudi na svijetu. Sjećate se ludista iz 19. stoljeća? Radničkog pokreta koji je uništavao strojeve koji su im oduzimali posao i kruh?

 

Svijet strojeva polako ali neumitno osvaja naš planet. Strojevi nisu živi iako mogu biti inteligentni pa su prijetnja  ŽIVOTU. Sigurna sam da ona inteligencija koja podržava život na ovom planetu, a volimo je zvati Majčica Zemlja, sprema svoj odgovor. Kakav će biti, vidjet ćemo. A sada je najvažnije da mi, svaki osobno, pogledamo što je u našoj moći da preživimo. Ako se tomu, naravno, nadamo.

 

Je li to seoba na zapuštena seljačka imanja? Obrađivanje malih vrtova? Vježbanje discipline kičme stezanjem kaiša? Gomilanje zaliha trajnijih namirnica kao što to čine bezbrojni Amerikanci? Trpanje vreće krumpira i gajbe ulja pod krevet? Ili predaja sudbini i prihvaćanje zemaljske realnosti takve kakva ona jest? I tako uživati dok se da? Živjeti OVDJE i SADA? Na svakom je da odluči za sebe jer je to sloboda koju smo si izborili.

 

Mi jesmo iskre vječnog i neuništivog Izvora ali dok smo na Zemlji, uronjeni u igru, mi smo i bića osjećaja. Potrese nas strah kad čujemo priču o tomu kako je neka familija na Trešnjevci u Zagrebu tijekom II svjetskog rata prodala obiteljsku kuću za kantu svinjske masti da bi preživjela. Uznemirimo se na prizore ispijene i gladne djece u Africi…jer sjetimo se svoje koja bi mogla gladovati…Obuzme nas žalost kad pomislimo da su pred nama vremena kad  svoje ljubimce nećemo moći hraniti…

 

U ovom osvrtu, nema ni kraja ni rješenja. Ni ja ga, poput većine ljudi na Zemlji, ne vidim. A možda upravo tako treba biti. Možda se samo trebamo nadati da u finalu Svjetskog kupa za hranu, u igri polariteta na ovom planetu, ne izvučemo kraći kraj. Kako je to lijepo rekao netko od antičkih mudraca: „Naš svijet biva periodički uništen bilo vodom, bilo vatrom, bilo ledom, bilo iz svemira. ALI, uvijek preživi šačica neukih, kako bi naš svijet, NEVIN, mogao krenuti ispočetka.“ Svijet će bez sumnje ići dalje, čak i da ga u ratovima spržimo atomskim bombama. Pitanje je samo tko bi u takvom svijetu, nakon raja u kojem još uvijek uživamo, volio postojati. I da li zaista tako mora biti?