Kažu da je svaki dan dovoljan sebi….sa svime što nam nosi. Nečija riječ u pravom trenutku zna tako da podsjeti na neke druge trenutke, na neke drage ljude kojima možda nismo stigli reći svu svoju ljubav a oni su nepovratno otišli.
Osmjesi  kroz vrijeme kao da ne izblijede.već obasjavaju tihe kutke naše duše,,dajući nam podstrek i snagu kad se nađemo na stranputicama..na raskršćima.. i kad odluke vise u zraku visoko ponad nas a mi se dvoumimo koju prihvatiti.
Listam stranice mog kalendara, jednu po jednu i kažem sebi.. mogla sam možda drukčije,mogla sam možda bolje..ali oprost mi stiže u istom trenutku, i ja okrenem novu stranicu, znajuć da vrijeme nepovratno klizi a meni ostaju tek mrvice..
Jer ostat zarobljen u prošlosti to je najgore što bi mi se moglo desiti..a budućnost ona je poput rascvalog cvijeta,, poput mnoštva cvjetova i na meni je izbor kojeg ću prije pomirisati.
Promijeniti nekog.. ukazati mu na greške koje ponavlja …mislim da je uzaludan posao..jer on je odavno odabrao svoj put, brzinu svojih koraka,, meni ostaje samo odluka prihvaćanja..
Uokvirujem i ovo jutro sa uzdahom vjetra među krošnjama…oblačim staru trenerku i nasmijem se suncu što me dočekuje na izlazu iz mog doma..
Tko zna kakve ću susrete i ljude danas imati..koje ću poruke od njih primiti..i ispisati djelić još jedne stranice…
(nastavlja se)