Neki će se od Vas složiti sa mnom…neki ne…al ima ih ovdje koji će to i „stručno“ dokazati ili pobiti …nije važno…

Žena koja iz 5-6 trudnoća, rodi dvoje djece…koja je debelo u 40-ima…kad se nakon razvoda pogleda u ogledalo, ne može se prepoznati. Gleda u stranca…ispred sebe vidi staru, oronulu …naboranu, zapuštenu …slomljenu ženu…dok joj iz očiju izbija bezgranična tuga i bol zbog neuspjeha …promašenog života …i opet strah…UŽAS …i panika zbog sutrašnjeg dana.. u kojem već ne zna ni kako će kupiti kruh…

1.   i što sad? – pa zasući ženo rukave…idemo u nabavku, pitaj za svaku cijenu, kalkuliraj, imaš znanja, poduzetna si, problemi se rješavaju svaki dan po jedan…po prioritetima ili kako dolaze

2.   kako sad? – pa smireno i polako….dopusti si malko depresije, udahni duboko, ispravi se, potrči

3.   hoću li moći? – pa kad u se kvarili kućanski aparati? Uvijek kad nije bilo nikog u kući…i uvijek si sama rješavala probleme

….teško se emancipirat….kad si navikao na podršku muškarca….

i tada počnu depresije djece… zatvarali su se u svoje sobe i nisu htjeli razgovarat sa mnom… jedno 3 mjeseca sam po cijele dane sjedila ispred zatvorenih vrata od kćerine sobe i govorila joj ono što sam željela da čuje i ono što ono nije željela da joj kažem … - kad se ovo dogodi zaboravite na neoprano suđe i šporku robu…pošaljite sve kvraguc…i sjedite ispred zida koja djeca dižu i govorite…. pričajte…. smireno i polako, ne dižući glas

…niti dva mjeseca poslije izgledala sam kao curica….doduše trebalo mi je skoro godinu dana da shvatim da nemam celulita, a još toliko da ustanovim da muškarci to na ženama uopće ne vide….

-      kako nešto napravit riješila sam nakon par mjeseci kad sam brusila prozore i bojala ih (da se ne raspadnu)…a dvojica muškaraca su mi s ulice vikala: „Ne gospođo tako, to vam treba najprije…“ – nisu ni završili rečenicu, ja sam već bila na ulici, gurala im kist u ruke i rekla: „Ajde penji se gore i pokaži mi kako“

 

-      …najveći je strah zbog toga što si svjestan da sam donosiš odluke….zaboravio si negdje usput da je to oduvijek bilo tako J)

 

…ipak kad se riješiš svih tih strahova i problema….kad shvatiš da ti i ne treba puno novaca da budeš prpošan, debeo, sretan i veseo…ostaje ono što je meni najteže padalo….samoća….ogromni krevet u kojem bi se izgubila preko noći …čežnja za toplinom i zagrljajem preko noći (a moj bivši me je cijelu noć držao u zagrljaju kad bi mislio da spavam)… strah od samoće je nevjerovatan… i onaj koji me je najteže pogodio…i zaludu uvjeravanje mojih prijateljica da mi je sad dobro…. to je nešto što jednostavno nisam mogla podnijeti….dok se nisam okuražila!

…a muškaraca ko u priči….ono što me najviše šokiralo je jagma oženjenih muškaraca za mnom…naročito onih s kojima sam okružena na poslu…to je bilo nešto naprosto nevjerovatno….(srećom sam se ovih instinktivno odmah riješila) …do slobodnog se tipa jednostavno ne može doć…J)… i trebalo mi je 2 godine da shvatim da njima „nije stalo“

…e pa meni je ipak bilo stalo…al' do nekih ljudi… i koliko god da sam u početku patila i učila se brinit o sebi … dok su me prijatelji tješili s: „Jedan o'šo, drugi doš'o!“ … prijateljice s: „Nisi se iživila u mladosti!“ (jesam…al' psssssst) ….sada ja iskreno prosipam rečenice: „Ma čak mi i ljubavnik zna da imam ljubavnika!“…. „Jedan o'šo, drugi ost'o!“…..i svi se grohotom smiju….a ja se samo smješkam … i smješkam se već jako jako dugo …

zašto ovo danas pišem?... zato što smo emancipirane više nego mislimo da jesmo…i ova „urođena sklonost“ da živimo uz i za muškarca je samo dimna zavjesa koju su nam ugradili negdje u mladosti da ne vidimo da. Muškarci žive uz i za nas…

…i zato, ako ste same, ne treba sjedit i čekat da nas osvoji muškarac kojeg želimo…. trebamo mi njega osvojit (i navući ga da nas osvoji……(blink blink vajrane)

….pri čemu uvijek treba znati uskladit želje i mogućnosti …a onda ide AIDA (za one koji znaju marketing, tehnika opisana u svim knjigama iz ekonomije) aaahhhh….

  

i što sad?....gdje su svi ti pusti strahovi???...pa uvijek su tu kraj nas… uvijek smo živjeli s njima…u braku ili sami…oni su uvijek isti…i uvijek ih rješavamo na isti način…

Ne kažem da se trebamo razvodit...uvijek treba pokušat spasit što se spasit da...ali nemojte se bojat razvoda...i to je za ljude (a naročito za žene :-)))))