Bojim se letjeti avionom. Užasno se bojim letjeti avionom. Uostalom, nisamniti upoznao nikoga tko se boji aviona više od mene.stvar ne bi bila toliko tragična danisam uspio poletjeti pedeset i tri puta.

A stvarno se bojim letjeti avionom.

Ispada da, u pravilu, taman večer prije negoli ću krenuti na put, javljaju na Dnevniku kako se negdje avio srušio, zabio u neboder ili nestao tamo negdje oko Bermuda.

A dok ulazim u avion uvijek promatram lice pilota. Jednom sam se šokiraokada sam shvatio da pilot uključuje kontrolne tipke i usput rješava križaljku. Ono štou najmanju ruku očekujem od mojeg pilota da čini prije polijetanja je da meditirahvatajući zadnje komadiće koncentracije, ili da možda prelistava najstručnijupublikaciju o sigurnosti letova.

Sjedam, vežem se i pokušavam misliti na nešto drugo. Polijećemo, a ja sebojim letjeti avionom.

Pilot javlja da letimo visinom tom i tom (uvijek je preko deset tisuća metara),da je temperatura ta i ta (uvijek je ispod minus pedeset) i da smo upravo preletjeligranicu tu i tu (ne sjećam se da su nas ikada zaustavili carinici). Naručujem votku ipokušavam misliti na nešto što nisu metri ili stupnjevi Celzijusa. Razmišljam o timgranicama preko kojih letimo na deset tisuća kilometara visine (slobodni pad jednakje masa puta brzina).

Kako su putovali Južni Slaveni kada su otfuravali na one svoje silne selidbe?

Jesu li oni imali problema kada su prelazili granice? Jesu li plaćali merverštojer ili suprefuravali granicu s rukama u džepovima i s ”ma nemamo niša gospon carinik,sitnice, sitnice”. Letimo preko granica. Granice, granice. Mekoć graničog prijelazaobrnuto je proporcionalna tvrdoć Marlbora koji ufurava preko nje.

Mislim na nešo drugo.

Stavljam slušlice na uš i palim radio. Javljaju na vijestima kako se kontrolorileta spremaju stupiti u štrajk.

Gasim radio.

Promatram kriomice ostale putnike. Tražim na njihovim licima i najmanji tragprikrivenog straha. Neki čiča do mene prelistava novine. Ostali spavaju ili bulje krozprozor. Fućka im se živo.

A ja se stvarno bojim letjeti avionom. Stjuardesa javlja da ćemo sletjeti zadesetak minuta. Pilot, uz tresak, aktivira kotače. Kako da ja sada znam da su kotačistvarno izišli van? I kakav je to tupi udarac?

Misli na nešto drugo.

Koji je najuzbudljiviji zvuk na svijetu? Da vidimo, zvuk udarca kamena ukamen ispod vode. Ili možda zvuk ugananja simfonijskog orkestra prije nastupa. Ili možda prelaženje ženskih noktiju preko čarape u visini bedra. Možda jedan od njih?

Možda neki sedmi. Ali sigurno ne ovo aktiviranje kotača.

Ja se stvarno bojim letjeti avionom.

Misli na nešto drugo.

Razmišljam o statistici. Koliko letova sve svjetske kompanije realizirajugodišnje? A o padu aviona slušam na Dnevniku tek svakih mjesec dana. Statistika.

Što su moja pedeset tri leta u čitavom životu, u odnosu na takvu masu svih svjetskihpreleta godišnje. Pa nema šanse da okine baš ovaj u kojem sam ja sada.

Dijelim svoju umotvorinu s onim čičom što je prelistavao novine. Kaže čiča,neki nizozemski agronom, inače, da on ne smije razmišljati na taj način jer njemu jeovo, otprilike, sto peteseti let, samo ove godine. Statistika. Sada znam da smo gotovi,i da je ovaj avion, baš taj avion iz Dnevnika. Lako za mene, ali ako čiča nije pao dosada, mora da je red na njega. Ima o tome neko pravilo, neki veliki brojevi, što li?

Ja se stvarno bojim letjeti avionom.

Misli na nešto drugo.Počinjemo slijetati. Grčevito pritišćem naslon i razmišljam o onoj spravicikoju postavljaju na pješačke prijelaze, na onaj gumbić koji pritisneš pa tako ubrzašproces paljenja zelenog svjetla, ubrzavaš vrijeme, vrijeme koje tako sporo prolazi.

Mahnito pritišćem gumb za spuštanje sjedala. Ništa se ne dogana. Vrijeme i daljeprolazi odvratno sporo. Tko se može osjećati tako nezgodno kao što se osjećam ja,Mujo i Haso na premijeri u Lisinskom? Saborski zastupnici zalutali u kakavzdravljak?

Ipak, kotači dotiču tlo. Dogodilo se čudo! Sletjeli smo, živi smo! Pilot,rješavač križaljki, zahvaljuje nam se što smo letjeli s njegovom kompanijom ovihugodnih trideset šest minuta na relaciji Split -Jeruzalem. Želi nam ugodan dan.

Ja se stvarno, ali stvarno, užasno bojim letjeti avionom.