Strah je, pored radosti, tuge, srdžbe i stida, jedan od glavnih ljudskih osjećaja, vrlo važan za život, jer upozorava na “nepoznate i iznenadne situacije”, te tako nam pomaže preživjeti.

Ujedno strah pokazuje ili signalizira mjesta, trenutke ili situacije gdje čovjek može bolje razviti svoje sposobnosti i poboljšati svoje nedostatke. Strah je jednostavno tu i treba ga akceptirati.

Svaki čovjek, a i mnoštvo životinja, pokazuje i ima manji ili veći osjećaj straha. Uzroci te nesrazmjerne jačine straha, leže vjerovatno u genetskom sustavu i nasljedstvu svakog pojednica, kojeg smo poprimili od svojih roditelja ili čak praroditelja.

U koliko se strah može kontrolirati i nije zapreka u obavljanju svakodnevnih poslova i zadataka, govorimo o normalnom strahu. Ovisno o situaciji, okolici i socijalnim kontaktima, strah može nastati kod: ispita, posla, bolesti, rata, smrti, a i bojazan od mraka, vatre, vode, groma, visine, životinja, nečistoće, itd.

Ako strah preovladava našim bićem i sprječava nas u svakodnevnici, blokirajući naše snage uvijek iznova i trajno, govorimo o bolesnom i pretjeranom osjećaju straha, tj. FOBIJI. U tim slučajevima treba se obratiti svećeniku i liječniku.

Strah izaziva i tjelesne promjene u čovjeku, a to su: pretjerano lupanje srca, bolovi u grudima, ponestajanje daha, pretjerano znojenje, nesvjestice, drhtanje, poremećaj kod probavnih organa, glavobolja, a ponekad i blokadu cjelokupnog živčanog sustava (slično kao kod nekih životinja koje se pretvarajure da su uginule).

Naš život je predragocjen a da ga zaustavljamo strahom. Strah nam može pomoći da iz njega dobijemo snagu i energiju koju možemo iskoristiti da poboljšamo sebe i svoje mogućnosti. Npr.: u strahu da ćemo zakazati, leže orudja za uspjeh, u strahu od blamaže leži energija da se bolje izražavamo, u strahu od ispita leži volja za bolju pripremu istih, u strahu od bolesti leži odluka da zdravije živimo, u strahu da ćemo biti odbijeni leži energija za ustrajnost, u strahu (pretjeranom) od Boga leži odluka da se popravimo i da više ne griješimo. Zato trebamo strah koristiti da bi brže i lakše trčali kroz život, a ne da pobjegnemo od života.

Mnogi strahovi more čovjeka zbog učinjegog grijeha i loše savjesti. Duboko u čovjeku postoji jedan strah od svemogućeg Boga, jer je čovjek svjestan svoje griješnosti i da uvijek ne ispunjava Božje zakone. Stoga trebamo češće preispitati svoju savjest, da li je u skladu s Božjim zakonima. Što god se više kajanjem i molitvom približimo Bogu, naš strah će tim više nestajati i pretvoriti se u ljubav prema Gospodinu. Abba Antun je tvrdio: “Ja se nipošto ne bojim Boga, nego ga ljubim, jer ljubav izgoni strah.” Svijeta, njegovih zastrašujućih situacija, prolaznih patnji i muka se tada nećemo bojati, jer imamo uzdanje u Svevišnjeg koji je uvijek naš zastitinik. Naš učitelj i spasitelj Isus Krist nam je to potvrdio: “To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite: ja sam pobijedio svijet.” Iv 16,33