Dokaz da se ništa ne mijenja je što su stare i prastare priče i dan danas razumljive. Stari su nam mitovi sasvim shvatljivi. Stara su učenja prisutna u našem životu. Čovjek se ne mijenja, ljudska priroda ostaje kakva je i bila. Što reći... Mogli bi reći da važe isti prirodni zakoni.

 

Mijenjaju se okolnosti, sukladno tim promjenama javljaju se nove varijante, neke bolje, druge lošije, ali u suštini, izvor ostaje isti. Izvor svih mitova, religija i priča su najdublji čovjekovi strahovi sa jedne i želje sa druge strane. Ništa nova, ništa nova.

 

Ljudsko se biće igra. Zaigrano biće kojeg u igri koči strah a privlače želje. Igra se špekula, rata, mudrovanja, ono filozofira... jednom riječju igra se. Zaigrano biće... Kako se igra? Ovako...

 

 

Bio jednom jedan čovjek sa zemljom i jedan drugi čovjek bez zemlje. Bio jednom jedan čovjek koji je ubijan u vlastitoj kući i jedan drugi čovjek koji je ubijao u tuđim kućama. Bio jednom jedan čovjek koji je morao umrijeti da bi bio slušan. Taj je čovjek imao riječ koja se prenosila i koja je bila neuništiva. Bio jednom jedan čovjek koji nikoga slušao nije. Bio jednom jedan čovjek koji je ratovao oružjem, jedan drugi čovjek je ratovao riječima.

 

Što reći...

 

Bilo jednom mnogo ljudi, potpuno različitih. Bilo jednom jedno vrijeme koje ništa naučilo nije i koje se onesvijestilo od krvi i znoja. Bilo jednom jedno vrijeme koje je rađalo čudovišta, bolesnu djecu, vrijeme koje se unutar sebe bojalo iako se izvana doimalo čeličnim. To je vrijeme bježalo i bojalo se.

 

Zna se da strah ubija i zbog toga na vrijeme ne mislim više. Samo što... onaj koji ne misli, njega nema. A misliti možeš samo u vremenu.

 

Od tada je vrijeme prestalo postojati. I tako su svi živjeli u radosti i veselju. Samo tako...