Očigledno: spavaju, budni su, jedu, hodaju, misle, pričaju.

Osim toga odlaze na posao iako rijetki vole tu aktivnost.

Na poslu uglavnom gledaju kako da rade što manje, koriste svako raspoloživo vrijeme za kavicu, razgovor, šetnju i internet. Tijekom tog vremena uglavnom misle o nekom drugom vremenu kojeg zovu slobodnim.

Nadalje, ljudi se uglavnom žale na situaciju koja ih okružuje. Nikad se nema dovoljno novca, nikad dovoljno posla (?!) a situacija je iz dana u dan sve gora.

Za to ljudi okrivljuju svoje poslodavce, korumpirane političare, bivši ili sadašnji režim, omražene susjede druge nacionalnosti, new world order grupaciju i EU. Zapravo, zavisno od toga gdje se nalaze, krivci bi mogli biti bivši arapski diktatori, talibani, papa ili US.

Ljudi stalno brinu, vec’inom su ljuti na nekoga i uglavnom ne vide nikakvu perspektivu. Neki od njih to pokušavaju ispraviti tražeći od drugih da to isprave.

Ljudi su u braku s jednom osobom, a često vole nekog drugog. Ili se barem seksaju s tim ili tom drugom. I u stanju su izmisliti nevjerovatne laži ne bi li sakrili tu činjenicu.

Ljudi, nadalje, imaju svoja duboka uvjerenja od kojih nikada ne odustaju. Jako su osjetljivi na svoju sliku stvarnosti i ako slučajno shvate da ju netko ugrožava, spremni su na puno vike kako bi tu ugrozu otklonili. Ako ne shvate, nikom ništa.

Usprkos stalnim žalbama, rješenje traže samo u okviru onoga što već znaju. Zapravo, većinom i ne traže rješenja, već nekoga tko će ih za njih pronaći. A čak i to ne čine baš aktivno.

Tišina im nikako ne odgovara. Čine sve da budu trajno zaglušeni i zaslijepljeni.

Ljudi žele biti sretni, ali ne znaju baš točno što to znači. Zato ih je lako uvjeriti da se ne miču nikuda i ne rade ništa. To im i odgovara, jer na taj način mogu nesmetano provodite sve prethodne drage im aktivnosti.

Ljudi su zapravo vrlo uspješna stvorenja – uspjevaju stvoriti svijet točno onakav kakvi su i oni. Svojeg uspjeha doduše nisu svjesni, jer stalno misle da umjesto njih svijetom upravlja netko drugi.

Da bi to dokazali, i dalje rade ono što su radili do sada.

Ljudi spavaju, ali nisu budni čak i kad to tako zovu. Jedu, hodaju, misle svakog dana iste misli; daleko previše pričaju, a premalo rade.

Ljudi traže spasitelje, a odbacuju pouke.

Ljudi vjeruju da žive, a u svakom bitnom smislu nisu ništa stvarniji od Crvenkapice ili kursora na ekranu računala.

Draža im je loša iluzija nego istina za koju uopće ne znaju kakva je.

Osim nekima.

Osim rijetkima.

Toliko rijetkima, i toliko drugačijima da se postavlja pitanje što su oni?

I oni spavaju, bez sumnje su budni, jedu hodaju, doista misle, a pričaju koliko treba.

Kad rade, vole to što rade, ali uglavnom rade ono što vole.

Svako vrijeme im je slobodno, a u toj slobodi nema zarobljenika.

Nemaju se na što žaliti, čak i kad odlaze s ovoga svijeta; a cijeli svemir se uglavnom slaže prema njihovim potrebama.

Perspektiva im je sjajna. Uglavnom zato jer o njoj i ne misle.

Ni za što ne okrivljuju nikoga pa čak ni sebe. Sve što je oko njih, samo je odraz njihovih misli. A čak i misli, u strogom smislu riječi, nisu njihove.

Kad vole jednog, vole njega ili nju u punini. Kad vole mnoge, i to čine u punini.

Uvjerenja su ostavili iza sebe; prihvaćaju radije svijet kakav jeste. I uvijek shvate kad netko postavlja dramsku predstavu, i to zove životom.

Ne žale se, već stalno uče i uvijek rade nešto novo. Sretni su iako o tome ne razmišljaju baš mnogo. Na posljetku, može se reći da su i oni uspješni kao i svi drugi ljudi: stvaraju svijet točno takav kakav su i oni. Samo, za razliku od vec’ine, oni u tu sposobnost ne sumnjaju.

Tišina im je draga, iako podnose i veliku buku ako je to zbog nečeg potrebno.

Osim stvaranja svijeta prema svojoj slici i prilici, njima i svim drugim ljudima zajedničko je jedino to što u svakom bitnom smislu nisu stvarniji od Crvenkapice ili kursora na ekranu.

Ali, to im uopće ne smeta. Draža im je istina, ma kakva ona bila, nego najbolja i najljepša iluzija.

Rijetki su takvi.

I, s obzirom na sve drugo što ljudi stalno rade, a oni uopc’e ne, da li su i oni ljudi ili bi ih se trebalo nazvati nekako drugačije?

Poradi razlike.

Ili to nije potrebno?

Hm – nije.

Ionako su toliko rijetki da ih se gotovo uopće i ne vidi.

Kezele