"Magicus-magični planet nastanjen bićima što poput oblačaka dolete i odlete nošeni mističnim povjetarcem, i uvijek ponovno se vraćaju, donoseći mirise iz davnih vremena i iz nekih dalekih zemalja, prenoseći glas o davno zaboravljenim i nikad otkrivenim kontinentima.

Moj prvi kontakt sa ezoterijom, sa Gradom Andjela,  i brojnim skrivenim istinama, što su stoljećima, poput Svetog grala čekale da se ispuni njihova sudbina otkrivenja.

Autori poput Stevena Greera, ali i mnogi drugi  koje je preporučio netko od dragih Magicusa, posve su zavrtjeli moj pojam stvarnosti, svijesti i otkrili obzore, za koje ni sanjala nisam, a kamoli slutila.

 

Odrastala sam u sredini gdje su informacije i literatura o alternativnim spoznajama, tekovinama i izvandogmatskom promišljanju (udaljenom od crkvenih i sličnih svakodnevnih dogmi koje su bespogovorno bile utkane u moju bit) bila vrlo teško dostupna. Ipak u meni je tinjala iskra znatiželje i napose oduševljenja svime što je imalo odskakalo od uobičajenog shvaćanja života, svijesti i smisla postojanja.

 

Sasvim slučajno otkrila sam Magicus, koji sam odmah prepoznala kao sferu u kojoj slobodno mogu istraživati strane života koje su me oduvijek zanimale, a isto tako su mi informacije o njima bile daleke i nedostupne.

 

Osim suštih informacija, Magicus je poput tapiserije, koju sve brojniji Magicusi tkaju svojim dragocjenim iskustvima i istinama spoznatim kroz život. Oduševljava me altruizam i snaga svakog Magicusa ponaosob, koji nesebično pruža dio vremena, i usuđujem se reći sebstva, kako bi prenio čestice života i energije tamo gdje je to najpotrebnije.

 

Oduševila me pri tom činjenica što gotovo svaka teza, pretpostavka, teorija i iskustvo ponuđena kao teorija  podliježe raspravi i opovrgljivosti. Ništa se ne nameće kao apsolutna istina, izuzev tog da svatko treba pronaći svoju apsolutnu istinu, koračajući putevima života otvorena srca, uma i duše.

 

Voljela bih da Magicus zaživi poput beskrajnog oceana, na kojem se susreću različiti valovi,

od kojih svaki ostavlja neponovljiv unikatni trag i pomaže moru u stvaranju jedinstvenih bisera negdje u dubinama.

 

Nadam se da će Magicus zadržati svoju demokratičnost i ostati sredina koja u svom okrilju pruža dobrodošlicu i svjetlost podjednako veličanstvenim kitovima, neodoljivim delfinima,

srdelicama, rakovima, ali i pasivnim zvjezdačama, spužvama, pa i zalutalim piranama, koje se usude pogledati kroz prozorčić podmornice. Možda je baš ta podmornica sudbina pirane, i obrnuto. Možda postoji razlog tog susreta, poput dva komadića slagalice, koji ako se ne prepoznaju, odlaze u život sa prazninom…

 

Nadam se da će u raspravama Magicusa biti sve manje slučajeva gdje se u nedostatku otvorenih argumenata poseže za simbolima i ikonografijom specifičnima za pojedinu religiju.

Svatko ima pravo biti štitonoša religije ili vjerske skupine kojoj pripada, i prenositi istine svake od njih. Međutim, po meni je pogrešno, i ukazuje na ozbiljan nedostatak bontona, pristupati drugima kao da su njihove istine identične vlastitima. Još je tužnije, kad pripadnici jedne religije, uvjereni u njezinu apsolutnu opravdanost i nadmoć, pozivaju druge na odgovornost temeljem vlastita opredjeljenja, ne uvažavajući druge religije, opredjeljenja i istine.

 

Različite nacije, boja kože, kulture, seksualno kao i vjersko opredjeljenje, kad su ravnopravni slobodni, i priznati u svim segmentima, predstavljaju nezamjenjivo bogatstvo i oplemenjuju društvo. Mnogo različitih ribica i algi čine ocean ljepšim i bogatijim.

 

Što se tiče demokratičnosti izričaja, on svakako treba podrazumijevati, kao što je to uglavnom i do sada bilo, otvorenost za svaku vrstu kritike, naročito one konstruktivne, pri čemu naravno treba zadržati mjeru dobrog ukusa, i kao što je netko od Magicusa primijetio-kritizirati tekst, postupak, ili nedostatak istog, ali suzdržati se od kritiziranja osobe.

 

Iako to neki ne žele priznati, svi smo pomalo osjetljivi na kritiku, i nitko ne voli da mu se nalaze mane i propusti, naročito u onome oko čega se posebno trudio. Ipak otvorenost prema konstruktivnoj kritici osobina je dubine duha naročitih ljudi i dokaz zrelosti, jer njezino prihvaćanje u konačnici uglavnom rezultira  napretkom u radu i promišljanjima.

 

Ipak, smetnuti s uma da su sloboda izraza i kritika, sastavni dio demokratičnosti, i otvorenosti u međuljudskim odnosima, značilo bi početak suzdržanosti, straha, i naposljetku zatvorenosti  u sustavu u kojem se vrlo dobro zna tko su „brahmani“ i „kšatrije“, a tko „šudre“ i „parije“.

 

Još nešto o čemu želim govoriti je pozivanje na ljubav. Kad se u nedostatku argumenata netko pretjerano poziva na ljubav, naročito ljubav koju je sam u nešto uložio, čini mi se da ta ljubav prestaje biti ljubav, i pretvara se u sredstvo. Takva situacija slična je onoj u kojoj se netko u nedostatku argumenata poziva na dogme vlastite religije i poziva druge na isto, čak i ukoliko su pripadnici druge religije, ili uopće nisu religiozni.

 

Mislim da ljubav na koju se sami pretjerano pozivamo, i ističemo je, nije ljubav, sve dok je drugi kao takvu ne prepoznaju.

 

Već odavno je netko rekao, neki pjesnik, mislim-ljubav je tiha, a sveprisutna…ne hvališe se, ne zamjera…

 

Čudnovato mi je kad ljudi (naročito nepoznati) u nedostatku argumenata kažu :“Volim te“.

Mislim da takva izjava može doći u rijetkim situacijama, i od posebnih ljudi, ako se već radi o neznancima. Ali reći „volim te“ tijekom rasprave, ili izmjene argumenata, pomalo zvuči „ja sam eto bolji od tebe, jer sam ti rekao da te volim- i pobjeda je moja“ Držim da takvo „volim te!“ nije iskreno, i ne ispunjava svoju svrhu.

 

Otvoreni pristup, komunikacija i argumenti, bez logičko-vjersko-„volim te“ premisa,

mogu sagraditi viši standard u komunikaciji, ophođenju i izražavanju samom.

 

Želim da Planet Magicus kao drugi dom brojnim putnicima kroz vrijeme, prostor i svemir traje u beskraj..nek širi svjetlost  u vjekove…i dalje bude dom i prijatelj svakoj ribici i planktonu…"

 

05.03.2010. by angelsfly