Na radiju svira stara stvar od Joan Osbourne..kaže-što ako je Bog tek jedan od nas, stranac koji putuje autobusom, u nastojanju da se vrati kući.. posve sam…

 

Što me podsjetilo na crtić u kojem slonić nalazi pahulju koja je zapravo mali planet, nastanjen malim bićima…kad se povjeri svojim prijateljima, oni uvjereni da je poludio nastoje mu oduzeti pahulju, i kako bi ga „naučili pameti“, žele je potopiti u vreloj vodi, a njega kazniti…

Slonić pak na sve načine želi zaštititi mali svijet u pahulji, te alarmira njezine male stanovnike

da prave što veću buku kako bi na taj način pružili dokaz o svom postojanju…

 

Je li u tom trenutku slonić bio Bog tog malog svijeta?Je li i naš svijet zapravo mala pahulja, koju netko izvana pokušava zaštititi, i daje cijelog sebe u svojoj plemenitoj misiji? Čak i po cijenu vlastite propasti?A da mi toga nismo svjesni i ne znamo to cijeniti…

 

Kad sam tek bila krenula u školu, starija žena iz susjedstva me upitala da li znam jel ima samo jedan Bog, ili više njih-na što sam ja odgovorila da ih vjerojatno mora biti više…tada mi je žena obrazložila kako postoji samo jedan jedini Bog-i tri Božanske osobe…

 

Kao dijete zamišljala sam Boga poput starca sa bijelom bradom i štapom, koji samo čeka da napravim nešto loše, pa da me može baciti u pakao…u tom rasponu kretala su se i objašnjenja starijih iz moje okoline..

 

Kroz katolički vjeronauk susretala sam se s Bogom kao krutom dogmom koja traži bezuvjetno poštovanje i pokornost, a za uzvrat nudi Uskrsne pisanice i radost kićenja Božićne jelke…

 

Kasnije sam saznala da su pisanice i jelka zapravo davni poganski običaj starih naroda…

 

U jednom sam trenu shvatila ono što je jedan poznanik nedavno vrlo jednostavno objasnio kao „nastojanje svake religije da traži apsolutnu ekskluzivu koja podrazumijeva isključivost i zapravo omalovažavanje ostalih religija i shvaćanja“.

 

Razlog takvog stanja često je, zapravo materijalne i tehničke prirode…osvrnemo li se na začetke i razvoj različitih religija i vjerskih skupina u povijesti, kao i na brojne ratove na vjerskoj osnovi, iniciranih često od strane vjerskih vođa i velikana, možemo vidjeti da je u srži svega često materijalni interes i želja za moći….

 

Moja strast za čitanjem i istraživanjem svjetova ukoričenih u tvrdi uvez, džepni uvez, pa i svjetova bez uveza, nagrizenih zubom vremena i prašinom, na dnu polica i kartonskih kutija, dovela me do spoznaje o različitim narodima, religijama, i shvaćanju Božanskog…

 

Kroz mladost i adolescenciju vrtjela sam različita shvaćanja, pristup i odnos prema pojmu, što je, tko je Bog…u najtežim situacijama života bila sam uvjerena da smo svi mi, kao i čitav , nama poznati svijet, eksperiment koji se odvija u jednoj od još mnogo sličnih aparatura nekog zastrašujućeg laboratorija, a Bog je tek neki ludi znanstvenik, čiji je jedini smisao beskrajno eksperimentiranje…

 

Ponekad sam o Bogu razmišljala kao o beskrajnom patniku, krhkom, pomalo naivnom Biću koje je spremno ponudilo sebe za spas mnogih..plakala sam kad su Ga tukli, razapinjali..suosjećala sam kad je i On plakao, zazivao Oca…međutim, u trenucima potpunog zamračenja, doživljavala sam pojam Boga kao nešto iznimno strašno, proračunato i osvetničko…

 

Nedavno sam upoznala čovjeka koji mi je objasnio kako su pojam Boga i kazne, udaljeni i različiti poput vatre i vode…

Rekao je da je za njega Bog u svemu..i Bog je sve.. čak i mi smo Bog, kao i naše misli i djela…te da patnja nipošto nije kazna, već izbor iznimno hrabrih duša, koje unaprijed odabiru patnju, da bi stekle određeni uvid, ili poimanje, čak i da bi dale smisao drugim dušama i njihovu djelovanju…

 

Meni vrlo drago filmsko ostvarenje „Stigmata“, film Ruperta Wainrighta iz 1999. ozbiljno se bavi uvjerenjem o tome da je Bog oduvijek dio svakoga od nas…kao i spoznajom o tome da između duhovnosti i religioznosti ne mora nužno stajati znak jednakosti…