Čas je da kleknem i da te volim
Riječima svojim iz davnih stoljeća.
Čas je da ne znam tko je tko,
Čas da ne marim tko se koga sjeća.

Čas je da me oslobodiš straha od vječnosti
Čas je da me oslobodiš straha od prolaznosti
Čas je da mi više ne kažeš ti,
Čas je da mi šutiš ja.

Vesna Krmpotić

Po drevnoj mudrosti drevnog mudraca Platona mnogi ljudi žive kao u špilji leđima okrenuti ulazu. Kroz otvor prodire sunce i baca njihove sjenke na zidove. Takvi ljudi vide samo sjene svoje stvarnosti, oni samo naziru život ne sudjelujući u njemu.

Ideje, te čudesne iskrice na zvjezdanom nebu duše, univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama, su putokaz u životu, osvjetljene našim unutarnjim suncem one nam osvjetljavaju ponekad trnoviti put ka sreći.

Predugo je čovjek vjerovao da se ono veliko svijetlo koje je nazivao, božanska svijetlost nalazi izvan njega, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u njemu budilo strah od tog voljenog ali istovremeno nedohvatljivog i nerazumljivog bića nad bićima. 

Tragedija takovog života je trajala stoljećima, čovjek se gušio u strahu od osvete neba, odustajao od ovozemaljskog života u nadi da će tako  spasiti besmrtnu dušu.

Tragedija se nastavlja i danas, ljudska vrsta se, uvjetno rečeno,  podijelila u Homo Tehnicusa i Homo religiozusa. 

Homo tehnikus ubija u sebi najljepši osjećaj koji posjeduje, žudnju i vjerovanje, jer se konkretizacijom života sveo na ideologiju materijalizma, pa zgrčući vanjska bogatstva zaboravlja svoje unutarnje bogatstvo.

Homo religiozus živi u drugom ekstremu i pobija ideologiju materijalizma, odbija do iznemoglosti vanjske vrijednosti i kreće se oštricom noža onog još nedovoljno objašnjenog, osuđuje svaki pokušaj dijaloga o tom čudesnom, nadnaravnom, još uvijek nedovoljno objašnjenom energijom koji nazivamo Bog. 

Fizika, koju mnogi nazivaju kraljicom znanosti, nam danas tvrdi da čvrste živuće materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma.

Einstein je jednom prilikom u konstruktivnom dijalogu sa ocem kvantne fizike Nils- om Bohrn- om, nevjerujući u još uvijek nedovoljno objašnjen skok kvanta, izjavio:

"Bog ne kocka"

I ja vjerujem u tu Einsteinovu izjavu. Svemir je tako savršen i skladan u svom širenju da sigurno postoji, za nas nevidljiva, ruka koja sije i žanje naš život.

Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono veliko svijetlo, ono "nešto" što je čovjek stoljećima nazivao božanska snaga i zabludom tražio izvan sebe?

Naravno da možemo, samo bi danas trebali to veliko svijetlo, tu božansku snagu, tražiti u sebi samima.

Prihvatimo li da naše tijelo živi u našoj svijesnosti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega malog univerzuma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute misaono- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja.

Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna".

 

Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu našeg malog univerzuma tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.

Gdje se nalazi vjetar koji nam mrsi kosu? Leluja li on vani ili u našoj  glavi?

Bez univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi mi ne bi osjetili razliku između vjetra i kiše, ne bi prepoznali toplinu dlanova koji nas  miluju, čvrstinu stiska ruke pri pozdravljanju, ne bi razlikovali okus čokolade od okusa kruha, miris sviježe oprane posteljine od opasnog mirisa plina. U tom malom beskraju koji se krije u nama samima se smijestilo kraljevstvo nebesko na čijem prijestolju iskri čudesna Božanska iskra u nama.

Neurobiolozi poput Ramachandrana, čovjeka koji u sebi nosi korijenje davne indijske filozofije, su pronašli, pri svojim istraživanjima sljepoočnih režnjeva u ljudskom mozgu, područje vezano za vjersko ili duhovno iskustvo i nazvali ga "božanskom točkom" ili "božanskom komponentom".

Njegovo je mišljenje da se ta božanska točka razvila u mozgu zbog ispunjenja neke evolucijske svrhe.

Što postojanje te Božanske točke u nama dokazuje?

Je li "božanska točka" neki neurološki trik kojim se priroda poigrala s nama zato što je ljudsko vjerovanje u Boga na neki način korisno za prirodu ili društvo?

Jesu li se tisućama godina razvijali rituali i simboli, da li su pisani stihovi, cijeli životi posvećivani vjeri, vodeni ratovi i građene katedrale samo zbog električne aktivnosti u nekim dijelovima mozga?

Je li silina preobraćenja Sv. Pavla na cesti za Damask samo popratna pojava nekog čudesnog iskrenja u mozgu?

Ili je "božanska točka" presudna komponenta naše sveobuhvatnije duhovne inteligencije, a aktivnost sljepoočnog režnja način na koji je priroda omogućila mozgu da sudjeluje u dubljoj spoznaji nas samih i Svemira oko nas?

Ta pitanja su još uvijek otvorena i neuroznanost se trudi pronaći konačne odgovore ne njih.

Zaustavimo se na trenutak na oltaru života. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Bog, ljubav, sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve se to nalazi u nama samima.

Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize. Živimo trenutak kao da je poslijednji, kao da sljedeći neće doći, živimo ga kao što nas Vesna Krmpotić poziva svojim stihom.

Čas je da kleknem i da te volim
Riječima svojim iz davnih stoljeća.
Čas je da ne znam tko je tko,
Čas da ne marim tko se koga sjeća.

Čas je da me oslobodiš straha od vječnosti
Čas je da me oslobodiš straha od prolaznosti
Čas je da mi više ne kažeš ti,
Čas je da mi šutiš ja.