Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Nova ubojstva u srcu lijepe naše.

O lijepa o draga o mila zemljo do kada ćeš krvariti životima? Ovo je godina kada legende lete u nebo, prisjetih se nedavno pročitane misli u blogosferi.
"Zašto je Kain uistinu ubio Abela?" upitah samu sebe dok se na televizoru
vrtio film o ubojstvu i postavljalo pitanje da li je to čin mafije ili terorista.

"Postani ti poslanik mira i spokoja pobratimi lica u univerzumu. Zatvori zauvijek ova vrata iza kojih vodi put istočno od raja." začuh glas iza misli, glas koji me je vratio u djetinjstvo kada su nas kroz poeziju učili životu.

"To je već pokušao najbolji pjesnik našeg stoljeća i nije u tome uspio." šapnuh sama sebi.

"Ne boj se! Nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive!" glas iz djetinjstva mi odrecitira prve stihove pjesme.

"Kako ću prepoznati one koji žele isto što i ja?" upitah se glasno

"Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena." pričinilo mi se da čujem Tinov glas, glas čudesnog sanjara budućnosti.

Novo ubojstvo na ulicama grada u kojem sam naučila voljeti, na ulicama koje su odisale ljubavlju i srećom, na ulicama kojima smo hrlili u sretniju budućnost.
"Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?" upitah sebe samu stihom davno napisane pjesme.

Ovdje u svijetu mira i spokoja, moje se misli isprepliću s mislima onih koji su mi sudili i s mislima onih koji su me optuživali, s onima koji su me voljeli i sa onima koji me vole, koji me trebaju, koji me žele.

Hladni glas istine, danas je u 18 sati i dvadeset minuta eksplodirala autobomba u središtu grada i odnijela dva života, mi zaustavi misli i ja začuh rušenje ideala o spokoju. Srce lijepe naše krvari životima.

"I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih , u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću."

"Što učiniti, kako sjediniti misli i osjećaje, kako zaboraviti različitost u željama i htijenjima, kako prepoznati sve protege kojima smo obdareni i naučiti pohlepu, mržnju, zavist i osvetu, ta četiri jahača apokalipse pretvoriti u LJUBAV, treperavu energiju iz koje izrasta život?" izgleda mi da tek sada shvatih poruku iz davno pročitane pjesme.

Da, Ljubav je satkana od najsitnijih struna naše svijesti, isprepletena bezbrojnim dimenzijama, ona je jedina energija koja spaja mikro i makro svijet. Ljubav je metasvijet, ona je most između tebe i mene, njega i nje, nas i vas i njih, onih neznanih sudaca i krvnika. Ljubav je jedina protega u kojoj susrećemo sebe i univerzum, jedina dimenzija u kojoj možemo ubiti strahove i živjeti snove.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti. Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu. Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego prijatelji i moje zajedništvo..........Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." glas istine sada u mojoj svijesti citira Niztschea, a ja se pitam...........Što se još treba dogoditi, koliko toga se još mora dogoditi da shvatimo Tinovu poeziju i Niztsche- ovu davnu filozofsku poruku.

Koliko toga se još mora dogoditi?