SEDAM

 

Bila jednom izvan grada jedna kućica, gotovo straćara. Ispred nje se nalazila malena radionica s nekoliko mašina i alata, dvije sobe, kuhinjom i skromno opremljenom kupaonicom…

Ipak, Joakin se nije žalio.

 

U posljednje dvije godine tesarska radionica “Sedam” postala je poznata u selu i zarađivao je dovoljno novca da ne mora dirati u svoju skromnu ušteđevinu.

Tog jutra, kao i svakog jutra, digao se u pola sedam kako bi gledao izlazak Sunca.

 

Uz sve to nije uspio doći do jezera.

Putem, na nekih dvjesto metara od kuće, naišao je na ranjeno i izmučeno tijelo mladića.

Brzo je kleknuo i približio uho mladićevim prsima... Slabo, negdje u dubini, jedno se srce borilo da održi ono malo života koje je ostalo u tom prljavom tijelu koje je zaudaralo na krv, blato i alkohol.

 

Joakin je otišao potražiti tačke, u koje je utovario mladića.

Kad je došao kući, ispružio je tijelo na krevet, izrezao iznošenu odjeću i pomno ga oprao vodom, sapunom i alkoholom.

Momak, osim što je bio pijan, bio je divljački izudaran. Imao je posjekline na rukama i leđima, a desna mu je noga bila slomljena.

 

Tokom iduća dva dana čitav se Joakinov život vrtio oko zdravlja njegovog zahvalnog gosta: liječio je i previjao njegove rane, podvezao njegovu nogu i hranio mladića pilećom juhom.

 

Kad se mladić probudio, Joakin je bio uz njega gledajući ga pun nježnosti i zabrinutosti.

“Kako si?” upitao je Joakin.

“Dobro... Mislim”, odgovorio je mladić gledajući svoje čisto i izliječeno tijelo.

“Tko me izliječio?”

“Ja.”

“Zašto?”

“Zato što si bio ozlijeđen.”

“Samo zato?”

“Ne, i zato što trebam pomoćnika.”

I obojica su se od srca nasmijala.

 

Dobro uhranjen, naspavan i trijezan, Manuel, kako se mladić zvao, odmah je povratio snagu.

Joakin ga je pokušavao naučiti poslu, a Manuel je pokušavao izbjegavati posao koliko god je mogao. Joakin je neprestano pokušavao utuviti u tu glavu iskvarenu razuzdanim životom prednosti dobrog posla, dobra imena i časna života.

 

Uvijek se činilo da Manuel shvaća, ali dva sata ili dva dana nakon toga opet bi zaspao ili bi zaboravio obaviti zadatak koji mu je Joakin povjerio.

 

Prošli su mjeseci i Manuel se potpuno opravio.

Joakin je dodijelio Manuelu glavnu sobu, udio u poslu i pravo da se prvi kupa u zamjenu za mladićevo obećanje da će se posvetiti radu.

 

Jedne noći, dok je Joakin spavao, Manuel je odlučio da je šest mjeseci apstinencije bilo dosta i pomislio da mu jedna čašica pića u selu neće naškoditi.

Za slučaj da se Joakin noću probudi, zaključao je vrata iznutra i izašao kroz prozor ostavivši upaljenu svijeću da izgleda kao da je ondje.

 

Nakon prve čaše došla je druga, a nakon nje treća, pa četvrta i još mnoge druge…

Pjevao je sa svojim drugovima u pijanstvu kad su ispred vrata bara prošli vatrogasci uz zvuk sirene. Manuel nije povezivao taj događaj s onim što se zbivalo dok idućeg jutra nije teturajući došao kući i ugledao okupljenu gomilu na ulici…

Samo pokoji zid, neke mašine i alati spasili su se od požara.

Sve drugo uništila je vatra.

Od Joakina su našli samo četiri-pet nagorjelih kostiju, koje su pokopali na groblju ispod ploče na koju je Manuel isklesao sljedeći epitaf:

“Učinit ću to, Joakine, učinit ću to!”

 

Uz mnogo truda Manuel je ponovno sagradio tesarsku radionicu.

Bio je lijen, ali sposoban, i ono što je naučio od Joakina bilo je dovoljno da spasi posao.

Uvijek je imao osjećaj da ga Joakin odnekud promatra i bodri.

Manuel bi ga se sjetio pri svakom bitnom događaju: na vjenčanju, pri rođenju prvoga djeteta, kupovini prvog auta…

 

Petsto kilometara odande Joakin, živ i zdrav, pitao se je li bilo ispravno lagati, varati i zapaliti onu tako lijepu kuću samo zato da spasi mladića.

 

Odgovorio je sam sebi da jest i nasmijao se pri samoj pomisli kako je seoska policija zamijenila svinjske kosti s ljudskima…

 

Njegova nova tesarska radionica bila je malo skromnija od prijašnje, ali već je bila poznata u selu.

Zvala se “Osam”.

 

 

 

Jorge Bucay, argentinski gestalt psihoterapeut i pisac