Čovjek, on je prošlost, vrijeme koje raste i postaje povijest, u kojoj jedino mogu sresti samo čovjeka.
Tu na hridima iza sedam brda, u snu koji još traje, vidim rođenje. U kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Nesreća je bila u rukama primalje koja mu je prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na taj način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Najveća ideja je i najveća opasnost i on je živio opasno tvrdeći da se najveća izdaja osjeti u uništavanju sebe samoga. Krenuo je među puk da dokaže ljubav koju je porodom osjetio.
Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano kada je njegov njegov horizont krajem krvavog godišnjeg doba bio uzdrman. Pred njim se otvorio ponor tamo gdje mu se činilo da počinje san. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost. Između njega i puka se tkao sve gušći, neprozirniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu.

Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao neograničenu ispričnicu i tuđi grijeh.

Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek vremena, da promjeni budućnost, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez ljubavi kojemu je nebo i zemlja bila domovina. Bio je beskrajno radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore novoga u sebi i oko sebe.
Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni spavač vjerujući da i u snu sudjelujeu širenju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su ostavile mračno bespuće. Bio je udovac umrlih zvijezda i u tom mraku ga uhvatiše i odvedoše na sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu.
U vremenu prije Krista su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, ukrali fizičku slobodu.

Optuživao ga je Pitagora zbog ujedinjenja vjere i znanosti, Dante koji je oblikovao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a u Stavroginu njegov pad.
Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. To je ono što ga je dovelo na optuženičku klupu, nevidljivo istkana sudbina idiota i samoubice. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom, a najopasniji protivnik njegovog sna je bila jednolikost, zamka kojom se na zemlji ukida neponovljivost, čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
A on, sanjar sna koji je poželio podjeliti s čovjekom, je čovjeka smatrao neponovljivim, unikatom u beskraju njegova sna.

"Čovjek se polako približava sudbini skakavca; da bi postojao mora sve opustošiti." uzviknuo je tužno kada su ga jednog svitanja izdali oni u koje je vjerovao.
Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je on, čovjek, njen jedini stvaraoc, sudionik i suradnik.

Pitagora stoji na kuli iznad velikog grada, kuli koja već stoljećima raspoljava dan i govori onima koji ga danas ne slušaju jer ga nikada nisu ni slušali:
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."

I stojeći, uvijek uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, on se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:

"Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."

Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja i bijelu golubicu koja se zorom spuštala na prozor njegove zatvorske sobe. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz tamnice i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.

"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti čovjeku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu mlada žena nestajući u zracima sunca.