Hmmmm, jutros, nakon što sam postavila tekst " Promatranje vlastitih emocija", stigao mi je  iritantan mail od jedne  tvrtke.. naime..radi se o ponudi za zaradu..

Već sam prije lijepo zamolila, da mi ne šalju mailove , jer za to uopće nisam zainteresirana.  Neko vrijeme su se bili primirili , a sada ih ponovo šalju   i to skoro svaki dan.. u meni emocija.. gledam.. pomalo osjećam ljutnju.

Htjela sam im ovaj put odbrusiti, reći im da mi ih je dosta, ali u meni uvijek postoji jedna unutarnja kočnica, koja kaže: Ne , takav način komunikacije nije u redu..

I sad , pitam se kako to riješiti.?

 A onda, blijesnu mi u umu , nije li to poruka Svemir a da malo pogledam u sebe, i vidim što me zapravo iritira?

Ulazeći malo dublje u sebe, shvatila sam da je ta ljutnja za pravo samo gornji sloj nečeg skrivenog u  meni.. i, pričinilo mi se kao da opet glumim žrtvu ( naravno nesvjesno)..

Počela je  u glavi ona priča: Da, eto lijepo sam ih zamolila, a oni dalje" tuše"

No otišla sam malo dublje, i otkrila stvarni razlog emocije.

Shvatila sam kako me ljuti  zapravo što dotičnom gospodinu ( koji šalje mailove) uopće nije stalo do mene, već mu je stalo do zarade, a kao fol –želi pomoći drugima.

Onda sam "okrenula ogledalo prema sebi" , i pitala se:

Zar ti uvijek k pomažeš drugima radi njjih samih? Ili je to isto nekad iz tvoje osobne koristi?

Malo sam se zamislila i zastala..

Kad god želim pmoći nekome, a da on to od mene nije tražio.. ja zapravo želim na neki način korist za sebe..to nisu koristi matrijalne vrste..ali često su prikrivene, kao maske“ pomoći drugima“.

Najčešće to radimo s djecom, govoreći: Želim ti pomoći za tvoje dobro.

Što ako dijete  ne želi pomoć? Što ako je bolje da iskusi samo tu lekciju i osjeti -što je za njega dobro ili nije?

Kada pomažemo potrebitima, veliki je mamac, da padnemo u klopku ega..

Napr, pomažem jer  se onda smatram dobrom osobom , ili očekujem da ta osoba cijeni ono što joj dajem ..ili to mi pomaganje stvara osjećaj radosti..

Često želimo pomoći iz suosjećanja ljudima koji pate,ali tada bi trebali pitati žele li da im pomažemo?

Kako je apsurdno, u našem društvu: oni koji  mole za pomoć često ostaju bez pomoći.Češće se daje onima, kojima pomoć nije prijeko potrebna.

Napr,uvriježeno je mišljenje: Prosjaku nećemo dati novac, jer treba ići raditi.. ne treba prosjačiti.

Istovremeno dajemo naponice konobarima.

Jeli to zato što ne znamo prepoznati stvarne potrebe ljudi, ili je to zato, što pomažemo ( i dajemo) iz sebičnih razloga?

 

****

Nemam namjeru sada sebe lupati po glavi,  prigovarati si..

niti okrivaljavati ni sebe ni druge ..

 Jednostavno.. ne želim to više raditi..i to je to..

 

Yasmin

 

P.S.

i da..

odgovrila sam čovjeku na mail, ponovo i uljudno  ga moleći da mi više ne šalje..

Mislim da to više neće raditi, ako ponovo pošalje..hm, onda još  nisam naučila lekciju..:))