Jučer sam kitila naš bor na odjelu........pometala crvene i zlatne kuglice, zvijezdice...lampice....naše pacijente totalno zbunila..

" Zar je već Božić?" pitali su me..

" Pa nije još, ali tu je. Pred vratima", odgovorila sam.

"Kako vrijeme leti!" ...komentirali su.

Zamislila sam se. Da, vrijeme zaista leti strelovitom brzinom.Godina mine u trenu.Gdje sam bila, što sam radila?...nižu se pitanja.

Kada bih na bor trebala staviti one lijepe momente u kojima sam doista uživala, na što bi naličio ovaj bor? Bi li na njemu bilo lampica, šarenih kuglica?Ili bi bilo obično jadno drvo, ogoljelih grana, tužno?..pitam se.

I sve si razmišljam da bi bor trebao biti u kući cijele godine. I svaki bi dan na njemu trebalo objesiti svoje utiske. Crne kuglice za one dane bez smisla, potrošene uzalud , u trci za sutra  ....i one svjetlucave za lijepe, vedre momente, trenutke kada smo ponirajući u sebe došli do neke spoznaje, oslobodili se ..poletjeli..uživali u trenutku...kako bi tada bor izgledao za ove predstojeće blagdane?Svjetlucav ili mračan?

Možda bismo se tada zapitali što bi valjalo promjeniti, osvjetliti momente, ovo drvo. Drvo našeg života. Zar nebi svaki dan trebao izgledati kao blagdan? Svaki dan jedno svjetlucavo malo drvo ?

Samo se pitam........