Režija: Akira Kurosawa
Glumci: Toshiro Mifune, Machiko Kyo, Masayuki Mori, Takashi Shimura
Trajanje: 88 minuta
Godina: 1950.
Produkcija: Daiei

"Vidio sam poplave, požare, ratove, napade bandita. Vidio sam stotine ljudi kako umiru poput životinja. Ali nikad još nisam čuo priču stravičnu poput ove."

Prije 57 godina velikan japanske i svjetske kinematografije Akira Kurosawa snimio je film kojim se predstavio publici diljem svijeta. "Rashomon" je bio savršena uvertira u dugačku i plodnu redateljsku karijeru koja je urodila brojnim klasicima sedme umjetnosti.

No, "Rashomon" je danas puno više od običnog filma. Kurosawino prvo međunarodno priznato ostvarenje svoj je trag ostavilo ne samo na kinematografiji već i književnosti, psihologiji, filozofiji... Njegovo se značenje i danas učestalo interpretira, o njemu se pišu eseji i disertacije, ne prestaje intrigirati znanstvenike, analitičare i intelektualce diljem svijeta.

"Rashomon" je priča o stravičnom zločinu ubojstva i silovanja u srednjovjekovnom Japanu, samo jednoj od brojnih grozota koje ljudi svakodnevno jedni drugima čine.

No ova je priča po mnogo čemu posebna. Sa stravičnim se događajem upoznajemo kroz tri vrlo slična, ali tematski različita svjedočenja glavnih aktera tragedije;

bandita Tajomarua,

žrtve ubojstva Takeshira Kanzawe, koji pred sudom progovara iz zagrobnog svijeta posredstvom medija, i

njegove žene Masako.

No, i nakon što sud presluša sva tri svjedočenja, početno pitanje ostaje nerazjašnjeno.

Tko je ubio Takeshira Kanzawu?

Tko od njih, ako itko, govori istinu i kakvi se motivi kriju iza laži ostalih sudionika?

Na sebe je Kurosawa uzeo breme da publici pruži odgovore na ova pitanja i pri tom se spusti do najcrnjih dubina ljudske duše. I dok će identitet Takeshirovog ubojice do kraju filma publici biti otkriven, u zraku će ipak ostati mnogo neodgovorenih pitanja.

Zašto ljudi lažu, sebi i svima ostalima?

Je li jedan od Kurosawinih likova doista u pravu kad kaže da "da ljudi lažu zato što su ljudi, a dobrota je samo izmišljotina koja nam je potrebna ne bi li se osjećali lakše".

To će Kurosawa ipak svakome ostaviti na individualnu procjenu, ali sugestija koju "Rashomonom" daje ne ostavlja previše prostora za optimizam.

Upravo zato što ne daje jednu konačnu interpretaciju "Rashomon" je iza sebe ostavio dubok trag.

Tako danas u filmu ili književnosti kad naiđemo na djelo slične narativne strukture govorimo o rašomonskom načinu pripovijedanja, u psihologiji se pojava subjektivnosti percepcije zbog koje svjedoci daju znatno različite verzije istog događaja naziva Rašomonskim efektom, a dijalog o ovom filmu ishodišna je točka "Rasprave o jeziku između Japanca i znatiželjnika" poznatog njemačkog filozofa Martina Heideggera.

Osim tematskog značaja "Rashomon" je poseban i po osebujnom stilu kojim je snimljen. U svakom kadru jasno dolazi do izražaja Kurosawina divljenje prema nijemom filmu.

To je posebno izraženo u simplificiranim kulisama, vrlo izraženom kontrastu između crne i bijele, simbolici kojeg su filmski teoretičari kroz posljednjih pedeset godina posvetili popriličnu količinu pažnje, i glumačkim izvedbama. Kurosawa, naime, svoje glumce često potiče na preglumljavanje i pojačanu mimiku.

Iako su ti elementi nakon pojave zvučnog filma odbačeni kao suvišni, "Rashomonu" ovaj "nijemi" način glume samo daje pojačani intenzitet.

Iako je Akira Kurosawa nakon ovog filma snimio brojne druge kojima će mnogi dati prioritet, poput "Kaosa", "Krvavog prijestolja", "Tjelohranitelja" ili "Sedmorice samuraja", "Rashomon" će uvijek ostati "onaj prvi" i, bez ikakvog omalovažavanja spomenutih naslova, jedan od filmova koji je zauvijek obilježio kinematografiju kakvu poznajemo.