U procesu rada, čovjek je razvijao svoje fizičke i psihičke sposobnosti, stjecao nova iskustva i na temelju njih sve više usavršavao svoja sredstva za rad i unapređivao svoje djelatnosti uopće. Time je rad sve više postajao svjesna djelatnost čovjeka, na temelju koje je mijenjao svoj položaj i odnos prema prirodi i svim ostalim biološkim vrstama.
 
  
 Svijest, sposobnost mišljenja, postaje bitna karakteristika čovjeka, po kojoj se on razlikuje od svih ostalih bioloških vrsta u prirodi. Dok su sve ostale biološke vrste prisiljene da se nagonima prilagođavaju prirodi, čovjek svjesnim djelatnostima postaje sve sposobniji da prirodu prilagođava svojim potrebama. Što je više čovjek prirodno ovladavao svojim djelatnostima, bio je sve slobodniji, a to znači i čovječniji. Sve potpunijim mijenjanjem i razvijanjem prirode oko sebe, čovjek je stvarao uvjete neophodne za mijenjanje i razvijanje vlastite prirode.
 
Zbog toga je uvijek mogao, prvenstveno kroz proces rada, uspostavljati i razvijati razne odnose, ne samo prema prirodi, već i prema društvu. O načinu rada ovise svi ostali ljudski odnosi. Čovjek je razvijao i svoju svijest, stjecao nova iskustva. U njegovu životu sve su manju ulogu imali biološki elementi, nagoni, a sve više elementi svijesti koji, za razliku od bioloških, karakteriziraju čovjeka.
 
   
   
USMJERENOST CILJU
 
  
Svi ti faktori mogu se i moraju proučiti s obzirom na niz aspekata, među kojima je i psihološki. Međutim, pojam kvalitete radne aktivnosti sadrži i niz drugih aspekata (radost u radu, stvaralačka priroda rada, sigurnost, olakšanje rada). U većini slučajeva koje sam ispitivao među radnicima, to je problem primanja radnika, podučavanja, raspoređivanja na radno mjesto, problem faktora koji pridonose pojavljivanju nesretnih slučajeva ili pak faktora koji utječu na produktivnosti rada, od osvjetljenja do međuljudskih odnosa.
Rad je stvorio čovjeka. U radu se najbolje formira i ispunjava ličnost čovjeka. Svi oblici ljudske aktivnosti povijesno su se razvili na osnovi radne aktivnosti, pa sadrže i njezine elemente. Zajedničko svemu tome je aktivnost, usmjerenost prema cilju, prisustvo manje ili više jasnoga idealnog uzora koji određuje rezultat aktivnosti.
Rad je svrsishodna aktivnost u cilju stvaranja uporabnih vrijednosti. Ma koliko pojedini oblici korisnog rada ili proizvodne aktivnosti bili fiziološki, to su u svakom slučaju funkcije ljudskog organizma i svaka takva funkcija, ma kakav bio njezin sadržaj ili oblik, u svojoj je biti trošenje ljudskog mozga, živvaca, mišića, osjetnih organa itd.
Rad je prije svega proces koji se odvija između čovjeka i prirode, proces u kojem čovjek svojom vlastitom aktivnošću posreduje, regulira i kontrolira razmjenu materije između sebe i prirode. Supstanciji prirode on se suprotstavlja sam, kao prirodna sila. Da bi prisvojio materiju iz prirode u izvjesnom obliku koji je prikladan za njegov vlastiti život, on pokreće prirodne snage koje pripadaju njegovu vlastitom tijelu - ruke i noge, glavu, prste. Djelujući posredstvom tog pokreta na vanjsku prirodu i mijenjajući je, on u isto vrijeme mijenja i svoju vlastitu prirodu. On razvija njezine latentne sposobnosti i igru tih sila potčinjava svojoj vlasti.
 
  
  
SVJESNI RADNI POKRETI
 
  
Za čitavo vrijeme rada potrebna je volja usmjerena na cilj, koja se izražava u pažnji, a potrebna je u to većoj mjeri jer sve manje radnika uživa u radu kao u igri fizičkih i intelektualnih sila.
Radna aktivnost nije samo predmet izučavanja psihologije. Za psihologa, najbitnija je kvaliteta radne aktivnosti čovjeka to što je ona uvijek usmjerena na cilj, svjesna, aktivna, socijalno formirana. Radna aktivnost čovjeka predstavlja jedinstvo psihičkoga i fizičkog, fizičkih i duševnih sposobnosti čovjeka.
S pojmom aktivnosti neodoljivo su povezani apstraktni pojmovi (cilj, plan, interes itd.), kao i njegova vanjska manifestacija, tj. radni pokreti. Samo je po sebi razumljivo da se u osnovi aktivnog čovjeka nalaze fiziološki, kao i biokemijski proces, koji se odvijaju u njegovu organizmu i, prije svega, u kori velikog mozga. Svaki pokušaj ignoriranja tog jedinstva, koji je specifičan za djelatnost, dovodi do uprošćenog, vulgarno biološkog shvaćanja, do idealističkog shvaćanja ili pak do subjektivno psihološkog shvaćanja.
Nepravilno shvaćanje psiholoških osobitosti radne aktivnosti tijekom posljednjih godina bilo je povezano s pogrešnim gledanjem na psihološku znanost, koje se odrazilo u pokušajima da se ona likvidira u biti, identificirajući je kao fiziologiju više nervne aktivnosti, ili pak kao sociologiju. Proširivši se među liječnicima i pedagozima, takvi su stavovi negativno utjecali na razvoj psihologije rada.
Među različitim oblicima međusobnog djelovanja čovjeka i stvarnosti koja ga okružuje, postoji i naročit oblik, tj. radna aktivnost.
Na osnovi radne aktivnosti iznikao je niz drugih vrsti aktivnosti, iz čega se pojavio širi pojam, tj. ljudska aktivnost, koja se može odrediti kao međusobno djelovanje čovjeka i sredine u kojoj čovjek ostvaruje svjesno postavljeni cilj.
Pojmom "psihičke aktivnosti" obuhvaćena je koncentracija pažnje i shvaćanje zapaženog ili psihički procesi (percepcija, pažnja, pamćenje itd.). Ciljevi što ih čovjek postavlja u svojoj aktivnosti mogu biti udaljeniji, općenitiji, bliži, konkretniji. Zbog toga je i pojam aktivnosti vrlo širok, pa se ponekad stapa s pojmom "životni put". Ali cilj aktivnosti tog istog radnika prilikom izvršavanja nastavnog zadatka mnogo je uži.
Psihički je akt element psihičke djelatnosti čovjeka koji se iz nje može izdvojiti prema kriteriju jednoznačne istovjetnosti psihološke strukture: akt vizualne percepcije, akt prebacivanja pažnje, akt mišljenja, voljni akt, akt pokretanja itd. Sposobnost čovjeka da obavlja određenu radnu aktivnost, njegova profesionalna sposobnost, ovisi o kvalitetama njegove ličnosti, o ciljevima aktivnosti, izobrazbi i odgoju, konkretnim uvjetima rada i o stanju organizma. Određena je cijelom psihičkom strukturom aktivnosti koje treba obaviti, a naročito kvalitetom radnih navika; realizira se radnim pokretima.
Aktivnost se uvijek ostvaruje "živom ličnošću čovjeka", manifestirajući se u aktivnosti, prije svega u radnoj aktivnosti. Ličnost je ne samo psihološki, već i socijalni pojam. U životinja nema ličnosti. Ličnost je samo konkretan čovjek, koji je nastao u određenim uvjetima društvenog života, čovjek koji je ovladao govorom i sposobnošću za radnu aktivnost.
 
  
  
EMOCIJE ŠTO IH STVARAJU DRUŠTVENI UVJETI RADA
 
   
 Svoj odnos prema radu čovjek ne samo da shvaća i manifestira kroz radnje; on ga i doživljava u obliku emocije ili osjećaja. Emocije su jedan od oblika odražavanja. No one ne odražavaju predmete i pojave realnog svijeta, već odnose predmeta i pojava prema potrebama, ciljevima i motivima aktivnosti čovjeka koji ih doživljava. Valja razlikovati više, socijalne, i niže, biološke emocije. Prve ponekad nazivaju osjećajima. U psihologiji rada zbog toga valja razlikovati osjećaje koji su zajednički svim oblicima rada, i specifične emocije izazvane konkretnim uvjetima određene aktivnosti.
 

Emocije prve grupe, tj. osjećaji, socijalno su uvjetovani i povijesno formirani. Oni održavaju određene društvene odnose i zbog toga su zajednički za sve oblike rada. Tu spadaju: radost u radu, ljubav prema radu, zadovoljavanje, ponos, zanimanje, tj. sve ono što sačinjava emocionalni sadržaj rada.
Čovjek doživljava odvažnost kao oblik ponašanja. Smion i hrabar može se biti i kada se postižu osobni ciljevi, ali odvažni možemo biti samo kada postižemo cilj koji se smatra općim dobrom.
 
    
        
Mr. sc. George Salebi, dr. med.