Puno maka, malo jaja, gužvaricu mijesi Kaja..

Bilo bi smiješno da nije istinito.. Ali ne može čak biti ni smiješno, kad je bolno istinito..Bez ikakve konotacije, sad se izdvajam i od sebe, i od Kaje i od Riki-tiki.Tava..

Pokušah stihom opisati realnu sliku, kako sam u ovoj apokalipsi-(koja opet nije došla) vidjela nas nekoliko, koji, htjeli ili ne htjeli, ipak skrećemo pažnju na sebe, ne bi li rekli i ne porekli, ono u što najviše vjerujemo kao istinito.. nema tu reklamiranja, bilo je to vlastito viđenje stanja u sebi i oko mene..

Mene zasmetao Kajin fanatizam-koji sam shvatila kao atak na uopćenu slobodu svakoga od nas,posebno, što se tiče izričaja prirodne i čiste ljubavi,poštivanju i voljenju vlastite tjelesnosti, koja nam je darovana kao najljepši poklon od Kreatora..A ona, tupi li tupi, tijelo više ne treba, sada ga treba uredno spakovati u prevazišlu prošloodživljenu dimenziju, jer,u ovoj nam više ne treba..

Pa se sjetim jedne poznanice, mlade djevojke, koja mi se izjadala: "što da radim? Moj dragi uopće ne želi voditi ljubav samnom..Čekam ga željno na krevetu, on dva sata meditira, pa dođe kod mene, legne i zaspi"I tako iz dana u dan isto.. Kaže: "ona stvar je samo za reprodukciju"...

On je u "petoj dimenziji", dok biće koje kraj njega diše, pati..

Ali to nije poanta..Poanta je kad se odlazi u krajnost i druge uvlači u tu krajnost..

Gdje je tu sloboda i prirodnost?

Koja vražja petodimenzionalna svetost je važnija od uzajamnog davanja i primanja ljubavi, kojoj je tijelo prenosnik?

Pa sam postala demon, ne bi li zajapurenoj Kaji pokušala bar malo olabaviti stisak kojim zarobljava temeljnu vrednotu ljudskog postojanja..

A onda sam shvatila da tjeram mak na konac..Religija je opijum za narod-kada ga čini ovcama bez vlastitog odabira življenja ljubavi pod vlastitom voljom..Kaja je zrnce maka-opijuma, koje uporno pokušava umnožiti i umijesiti kolač za sve..

Pa se pridružio Riki-Tiki-Tav, sa svojom ego zvečkom, da je protrese blizu uha svakom za koga smatra da je eggo-bolestan..

Sve ima svoju svrhu, i svatko za sebe misli da je to što čini, potrebno da čini.. Ništa loše..Dok se ne ode u krajnost..

Pa se svi troje popeli na konje, misleći da će smak svijeta doći ako ne kažemo ono što trebamo reći..

Anđeo na magaretu može biti dežurni anđeo ovog portala, koji sve to strpljivo prati i ne miješa se, taj anđeo može biti i prijateljica koja nije blizu tebe, a na nekim nevidljivim razinama te tiho opominje gdje si i ima li smisla ovo što činiš..

Taj anđeo na magaretu može biti i ono malo dijete-mali Bog, koji se tek treba roditi u nama, a koji nema veze ni sa jednim poznatim Bogom u ovoj dimenziji..

Uglavnom, shvatila sam, da tek kada prestane potreba za dokazivanjem bilo čega, tek onda postajemo istinski svoji..teško je to postići, jer, to je u nama, naš ego ne treba ignorirati nego kultivirati..Da ne ulijeće u sred svakog govora i iznosi svoje postavke kao najvažnije.. treba čekati..Ponekad šutjeti, a ponekad, ma koliko teško bilo, i oćutjeti..

I shvatiti da je svačiji svemir poseban, i za svakog stvoren baš onako kako treba biti stvoren-po mjeri..

Problem nastaje kad se vlastito stvoreni svemir nameće drugom svemiru kao najbolje moguće stvoren.. Ali i tada treba shvatiti..Pustiti i otpustiti.. U tom je sva poanta svih gužvara koje se mijese...Svatko ima svoj recept, osim onog univerzalnog..netko ne voli grožđice u njoj, netko stavi manje šećera..Pa kulturno ponudimo naš kolač.. I ne guramo ga nekom u usta.. Mi ćemo opet kulturno probati, pa ako nam se ne sviđa, nećemo nastaviti jesti..