Svi narodi, civilizacije i društva, ovisno o njihovu mentalitetu i kulturi, manje ili više upotrebljavaju psovke u izražavanju svoje ljutnje, povrijeđenosti ili nezadovoljstva postupcima onoga na koga se one odnose. Praktično, ljudi posvuda psuju, bez obzira na uzrast, nacionalnost, vjeroispovijest, spol, stupanj obrazovanja, profesiju, društveni položaj, rasu, boju kože i druge razlike. Ne postoji ni jedan narod koji ne psuje. Samo je pitanje mjere. Negdje se psuje izuzetno rijetko, negdje vrlo učestalo i grubo.
Psovka je postala uobičajena u socijalnoj komunikaciji, poglavito kad je riječ o skupini dobrih prijatelja i poznanika. Tada se, u nekontroliranom i ležernom razgovoru, upotrijebi mnogo različitih psovki koje često ni najbliži sugovornici koji vode dijalog ne zamjećuju. Jednostavno su se na njih navikli, a budući da nisu usmjerene nekoj osobi, niti ikoga od prisutnih izravno vrijeđaju, nitko i ne pruža otpor, niti reagira na njih. To je jedan od razloga zašto se psovka u društvu jako proširila. Praktično,
i svi oni koji ne upozore psovače da je uporaba prostih riječi i psovki u razgovoru kršenje bontona i pravila uljuđena ponašanja, postaju sudionici u širenju, najblaže rečeno, prostačenja.
O psovki i njenoj rasprostranjenosti malo znamo jer nema gotovo nikakvih istraživanja njezine etiologije i fenomenologije.
Prema općem leksikonu (2002) «Psovanje (lat. contumelia), pogrdne riječi upućene nekomu ili nečemu, katkada praćene grdnom gestom.
Prema Aniću, psovke su «nepristojne riječi koje se komu upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalice u neuglađenom razgovoru.» Psiholog Josip Burušić kaže: «Psovanje je negativno emocionalno ponašanje. To je pomanjkanje emocionalne inteligencije.» On drži da ljudi psuju onda kad ne znaju na prikladan način upravljati vlastitim negativnim emocijama. Psovka je agresivan, neuljuđen govor, pokazatelj niske kulturne razine i bezobraznosti prema drugim osobama. To je uvijek uvreda onoga kome je upućena, može biti i kletva, psovačko, prostačko iživljavanje na žrtvi, nepristojan govorni čin itd.
Često se psovka i kletva poistovjećuju, ali među njima postoji bitna razlika. Naime, psovka je izravno vrijeđanje, i to već činom izričaja, a kletva je želja da koga snađe zlo. Kleti znači poželjeti komu zlo, propast, nesreću, smrt… «Dabogda ti kuća izgorjela», «Dabogda vrat slomio», dabogda ovo, dabogda ono… I kletva i psovka izriču se s velikim gnjevom, gorčinom, bijesom, mržnjom, osvetoljubivošću i agresivnim emocionalnim nabojem.Muškarci su brojniji od žena među psovačima, a u govoru podjednako zločesto, s istom žestinom vrijeđaju i ponižavaju žrtvu. I kao žrtve psovki, približno isto emocionalno reagiraju: odgovore jednakim psovačkim žarom, uz koji muškarci primijene malo više fizičke, a žene verbalne agresije.
Čovjek psovkom, pogrdnim i prostim riječima izražava nezadovoljstvo prema onome kojemu ih upućuje, ali, ujedno, pokazuje nisku razinu svojih moralnih, socijalnih i kulturnih kvaliteta i vrijednosti.
Psovka je ružna navika koja vrijeđa sve koji je čuju ili izgovore.