"Sveukupnu negativnost uzrokuje nagomilavanje psihološkog vremena te nijekanje sadašnjosti. Nelagodu, tjeskobu, napetost, stres, zabrinutost - oblike straha - uzrokuje previše razmišljanja o budućnosti i nedovoljna prisutnost u sadašnjosti. Krivnju, žaljenje, mržnju, nevolje, tugu, ogorčenost i sve oblike neopraštanja uzrokuje pretjerano razmišljanje o prošlosti i nedovoljna prisutnost u sadašnjosti." E. Tolle

   Um i vrijeme su neodvojivi.

   Prošlost se reflektira u umu izazivajući emocije krivnje, žaljenja, mržnje, nevolje, tuge, ogorčenosti, neopraštanja. O mržnji i neopraštanju ne bih mogla ništa reći. Ne poznajem ih... i ne želim ih upoznati. Mogu voljeti ili ne voljeti. Mrziti ne. I oprostiti. To mogu. Drugima. Sebi malo teže. To je ta prošlost... Zašto sam baš to rekla, napravila? Zašto nisam postupila drugačije, savršenije, bolje? I onda se priča nastavlja s tugom i očajem, jer je prošlost odmakla i ne može se vratiti. Što je bilo, bilo je... i ja mogu napraviti nešto dobro, bolje, najbolje - sada. Prošlost je odmaglila. Nema je. Ona postoji još samo u našim glavama. A zapravo je nema.

   Budućnost... i oblici straha koje izaziva razmišljanje o njoj - nelagoda, zabrinutost, stres, tjeskoba, napetost. Sve sam to prošla. Što će biti sutra? Nekako se uvijek činilo da će biti gore. Kako ću se snaći? Hoću li to moći? Šta me sve čeka? I tresem se... kao da gledam film strave i užasa... Dani prolaze... i sve je, više - manje, isto. Čega sam se bojala? Od čega sam se tresla? Od vlastitih gluposti i izmišljotina bolesnog uma. Tragikomično! Baš je! Strah je u korijenu svega negativnog. To nam govore sva vjerska učenja. Papu Ivana Pavla II dok sam živa pamtit ću po riječima: "Ne bojte se!". Neumorno je ponavljam sebi i svima oko sebe. Ne bojte se!

   Prošlost je otišla. Budućnosti se ne treba bojati. Sami je oblikujemo svojim mislima i željama. Ali, to već sigurno znate...