Ako želiš saznati što znači biti sretan, promatraj cvijet, pticu, dijete; oni su savršena slika Kraljevstva jer žive od trenutka do trenutka u vječnom sada, bez prošlosti i budućnosti. Zato su pošteđeni krivnje i tjeskobe koja tako razdire ljudska bića i puni su čiste radosti življenja, radujući se ne toliko ljudima i stvarima koliko životu samome.
    Dok je god tvoja radost uzrokovana ili održavana nečim ili nekim izvan tebe, još uvijek se nalaziš u zemlji mrtvih.
    Onoga dana kada budeš sretan bez posebnog razloga, onoga dana kada uvidiš da se raduješ svemu i ničemu, znat ćeš da si pronašao zemlju neprekidne radosti koja se zove Kraljevstvo.
    Pronaći Kraljevstvo najlakša je stvar na svijetu, ali istovremeno i najteža. Laka, zato što se Kraljevstvo nalazi svuda oko tebe i u tebi, i sve što moraš učiniti je da posegneš rukom i zaposjedneš ga. Teška, zato što, ako želiš posjedovati Kraljevstvo, ne smiješ posjedovati ništa drugo.
    To jest, moraš odbaciti svako unutarnje oslanjanje na ljude i stvari, oduzimajući im zauvijek moć da te ushićuju, uzbuđuju ili da ti daju osjećaj sigurnosti i blagostanja.
    Da bi to mogao učiniti, moraš prvo postojanom jasnoćom vidjeti ovu jednostavnu i potresnu istinu: suprotno onome što su te tvoja kultura i religija naučile, ništa, apsolutno ništa ne može te učiniti sretnim.
    Onoga trenutka kada to shvatiš prestat ćeš mijenjati poslove, prijatelje, boravišta, duhovne tehnike, gurue. Niti jedna od tih stvari ne može ti dati niti jedan jedini trenutak sreće. Mogu ti jedino ponuditi privremeni ushit, zadovoljstvo koje u početku raste, onda prijeđe u bol ako ih izgubiš i u dosadu ako ih zadržiš.
    Sjeti se nebrojenih ljudi i stvari koje su te prije toliko uzbuđivale. I što se na kraju dogodilo? U svakom pojedinom slučaju završilo se tako da su ti ljudi i te stvari u tebi uzrokovale patnju i dosadu, zar ne? Nužno je da to shvatiš jer dok ne shvatiš, nema izgleda da ćeš ikada pronaći Kraljevstvo radosti. Većina ljudi ne može to shvatiti dok nisu dovoljno puta iskusili opetovano otrežnjenje i tugu. Čak i nakon toga, tek jedan od milijun njih želi shvatiti.
    Ljudi i dalje pokušavaju isto, strastveno kucajući na vrata drugih stvorenja, proseći sa zdjelicom u ruci, žudeći za naklonosti, odobravanjem, vodstvom, moći, časti i uspjehom jer tvrdokorno odbijaju shvatiti da se sreća ne nalazi u tim stvarima.
    Ako tražiš u svom srcu, tamo ćeš naći nešto što će ti omogućiti da shvatiš: iskru otrežnjenja i nezadovoljstva koja će, ako plane u oganj, postati podivljali šumski požar, a on će poharati obmanama cijeli svijet u kojem živiš, i time tvojim začuđenim očima otkriti Kraljevstvo u kojem si oduvijek živio a da toga nisi bio ni svjestan.
    Je li ti se život ikada zgadio, je li ti ikada u srcu bilo mučno od stalnog bježanja pred strahovima i tjeskobama, zlo od prošenja milostinje? Jesi li bio iscrpljen time da te navezanosti i ovisnosti okolo vodaju bespomoćnog? Jesi li ikada osjetio krajnju besmislenost studiranja za akademski stupanj, onda traženja posla, da se skrasiš i živiš dosadan život; ili, ako težiš za uspjehom, da utemeljiš svoj život na čuvstvenom nemiru koji uzrokuju stvari za kojima juriš? Ako jesi, a nema živog čovjeka koji nije, onda se u tvom srcu javio božanski oganj nezadovoljstva. Sada je vrijeme da ga rasplamsaš, prije nego što bude ugašen kolotečinom svakodnevnih poslova.
    Sada je sveto vrijeme, kada jednostavno moraš naći vremena za prijekid i pogledati svoj život, dopuštajući da oganj raste i raste dok gledaš, odbijajući da te išta ometa u tom zadatku.
    Sada je vrijeme da vidiš kako ti apsolutno ništa izvan tebe ne može donijeti trajnu radost. Ali kada to vidiš, primjetit ćeš da se u tvom srcu pojavljuje strah. Strah od toga da će se nezadovoljstvo, ako mu dopustiš da ostane, pretvoriti u pobjesnjelu strast koja će te obuzeti i uzrokovati da se pobuniš protiv svega što tvoja kultura i religija drže vrijednim: protiv cijelog načina razmišljanja, osjećanja i zapažanja svijeta, kojeg si prihvatio zato što su ti isprali mozak.
    Taj uništavajući plamen ne samo da će uzrokovati ljuljanje lađe nego će lađu spaliti do pepela. Iznenada ćeš se naći u potpuno drukčijem svijetu, neizmjerno udaljenom od svijeta ljudi oko sebe, jer sve ono što drugi drže vrijednim, sve ono za čim im vapi srce - čast, moć, prihvaćanje, potvrđivanje, sigurnost, bogatstvo - ti ćeš smatrati smrdljivim smećem, što i jest. Tebi je to odvratno i gadno. I sve ono od čega drugi uvijek bježe, tebe više uopće ne plaši. Postao si spokojan, neustrašiv i slobodan, izašao si iz svijeta opsjena i ušao u Kraljevstvo.
    Nemoj pomiješati to božansko nezadovoljstvo s beznađem i očajem koji ljude ponekad dovode do samoubojstva. To nije tajanstveni poriv za životom, nego neurotički poriv za samouništenjem. Nemoj to pomiješati s cmizdrenjem onih ljudi koji se vječno žale na sve. Ti ljudi nisu mistici, nego dosadnjakovići koji se samo bune, tražeći da se poboljša stanje u zatvoru, a ono što, ustvari, trebaju učiniti je provaliti iz zatvora na slobodu.
    Većina ljudi, kada osjete uskomešanost tog nezadovoljstva u sebi, ili bježe od njega i omamljuju se gorljivom težnjom za radom, društvenim životom i prijateljstvom, ili kanaliziraju svoje nezadovoljstvo u društveni rad, književnost, glazbu i takozvane stvaralačke poticaje, što ih prisiljava da se slože s reformom, dok je pobuna ono što je potrebno.
    Ti ljudi, unatoč tomu što su pretrpani poslom, nisu, ustvari, uopće živi: mrtvi su, zadovoljni životom u zemlji mrtvih.
    Provjera da je tvoje nezadovoljstvo božansko, činjenica je što u njoj uopće nema tragova tuge ili gorčine. Naprotiv, iako često budi strah u tvom srcu, uvijek ga prati i radost, radost Kraljevstva.
    Evo jedne parabole o Kraljevstvu: ono je kao blago koje leži zakopano u polju. Čovjek koji ga je pronašao, ponovno ga je zakopao, i sav radostan otišao, prodao sve što je imao i kupio to polje. Ako još nisi pronašao blago, ne rasipaj vrijeme tražeći ga. Može se naći, ali ne može se tražiti. Nemaš pojma što je to blago.
    Sve što ti je poznato jest omamljena sreća tvojeg sadašnjeg postojanja. Što bi dakle tražio? I gdje? Ne, potraži radije iskru nezadovoljstva u svom srcu, i pazi na oganj dok ne postane veliki požar te tvoj svijet bude spaljen do temelja.
    Bili mladi ili stari, većina nas nezadovoljna je samo zato što hoćemo nešto - više znanja, bolji posao, bolji auto, veću plaću. Naše nezadovoljstvo zasniva se na našoj želji za "još". Većina je nas nezadovoljna samo zato što želimo još više nečega, ali ja ne govorim o toj vrsti nezadovoljstva. Želja za onim "još" sprečava jasno razmišljanje, dok mislimo da ćemo shvatiti da naše nezadovoljstvo donosi jasnoću onda kad postanemo nezadovoljni zato što znamo što hoćemo, a ne zato što nešto hoćemo; kad postanemo nezadovoljni svojim poslom, zaradom, traženjem višeg položaja i moći, tradicijom, onim što imamo i onim što bismo mogli imati; kad postanemo nezadovoljni svime, a ne nečim posebno. Kada ne prihvaćamo niti ne slijedimo, nego ispitujemo, istražujemo, spoznajemo, dobivamo uvid iz kojeg proizlaze stvaralaštvo i radost.
    Nezadovoljstvo koje ti osjećaš dolazi uglavnom od toga što nemaš dovoljno nečega - nezadovoljan si jer misliš da nemaš dovoljno novca ili moći, uspjeha ili slave, vrlina ili ljubavi, ili svetosti. To nije nezadovoljstvo koje vodi u radost Kraljevstva. Njegov su izvor pohlepa i težnja za uspjehom, a njegovi plodovi nemir i razočaranje.
    Onoga dana kada budeš nezadovoljan ne zato što želiš nečega više, nego zato što nećeš znati što hoćeš; kada ti srcu bude mučno od svega za čime si do sada težio, i kada ti bude muka od same te težnje, tada će ti srce zadobiti veliku jasnoću, uvid koji će tajanstveno uzrokovati oduševljenje za sve i ni za što.