Vrtlog začina iz davnina vitla mojom glavom, okreće se u mojoj utrobi, isprepliće moje udove u neprepoznatljivu masu. Miris trave vlažne i meke, tjera na oprost radi krivo napisanog recepta. Pupoljci cvijeća zahvaljuju na danom im tronu na polici povrh svega. Vrući mirisni zrak zapovjedno tjera na spremanje polica u domu  koji nastanjuju mravi prošlog i budućeg vremena bez smisla i reda...

Paukova mreža u uglu prozora prkosi nanosima prašine s ceste, opire se neminovnosti nestanka u vjetrovitom danu, šuma spokojna i strpljiva,  zelena od mira, vjerno prima sve sumnje k sebi pretvarajući ih u vjeru i nadu. Raščupanci oblaci gordo šeću nebeskim prostranstvom, ne obazirući se na gnjev jadnika što upiru pogled u visine. Nema olakšanja u plavetnilu, nema nade u beskraju, tek, uvijek ona ista, topla, meka, ovozemaljska ljudska  ljubav i razumijevanje od malih, poniznih, običnih, svakodnevnih...