Postavljanje ciljeva nalik je igri bacanja kosti koju igraš sam sa sobom. Baciš najdalje što možeš i daš se u akciju. I to je skroz OK! Problem nastaje kad poželiš dohvatiti sreću. I zadovoljstvo...

Moja dva psa, Miška i Abby, dvije su različite osobnosti. Miška se dosađuje ukoliko nitko s njom igra njezinu omiljenu igru, a to je, kakva li čuda za jednog psa, vraćanje bačene kosti.

To izgleda ovako: uzmete kost i bacite ju koliko god možete daleko. Onda ona juri za njom i donese ju nazad. Zatim zamoli, preklinje zapravo, da ju bacite opet.

Toliko voli tu igru, da bi najradije trčala po kost cijeli dan, dok se ne sruši od iscrpljenosti.

Mišku zovem psićem s ciljem, jer njezino je ponašanje slično ljudima s kompulzivnim poremećajem. Znate, to su oni koji si bjesomučno postavljaju jedan cilj za drugim, nemilosrdno se ganjajući ga ih sve redom ostvare.

Rijetko se zaustave da razmisle što bi zapravo voljeli činiti, a kad postignu sve što je prema društvenim mjerilima jako važno, ostaju zbunjeni, prazni, osamljeni i dosađuju se sve dok se opet ne upuste u jurnjavu.

Kompulzivno postavljanje ciljeva je poput igre bacanja kosti koju igraš sam sa sobom. Baciš kosti najdalje što možeš (odnosno, postaviš najkrupnije ciljeve kojih se možeš sjetiti) i onda se daš u akciju. I to je skroz OK. Problem nastaje s ciljevima poput sreće i radosti življenja.

Trčim dok se ne srušim

Za postavljače ciljeva, osjećaj unutarnjeg zadovoljstva izvire iz prosudbe koliko im dobro u životu ide. A kako stalno podižu prečku na ljestvici uspjeha, nikad im ne ide dovoljno dobro da bi se osjećali zadovoljnima i ispunjenima. Uvijek je još more toga što moraju napraviti, postići, osvojiti... Toliko su obuzeti igrom, da se i oni znaju srušiti od iscrpljenosti.

Moj drugi pas, Abby, prilično je drukčiji. Zovem ju tekućicom. Na to me inspirirao Earl Nightingale koji je smatrao da su najsretniji oni ljudi koji teku poput rijeke, u ma kojem poslu ili karijeri ili profesiji se zatekli. Uspjeh im u susret dolazi neizbježno, poput izlaska sunca. Kad se nađu u području koje ih istinski zanima, postaju iznimni. A svjetovne odlike uspjeha stižu same po sebi.

Abby voli park, a voli i biti kod kuće. Rado ide u šetnju s mojim sinom i čini se jednako sretnom kad se na sofi druži s našom mačkom. Zapravo, gdje god da se nađe, Abby se uplete u tijek događanja, bez zahtijevanja da se stvari odvijaju ovako ili onako.

Donesi si ju sam!

Pomalo je to uvrnuto, ali jedina igra koju Abby gotovo nikada ne igra je trčanje za bačenom kosti. Možete joj bacati koliko god hoćete, ali ako ne ustanete i ne donesete ju sami natrag, vjerojatno tu kost više nikada nećete vidjeti.

Kada se radi o nama ljudima, mislim da ta dva pristupa životu imaju manje veze s tipovima osobnosti, a više s odabirom ponašanja. U svakom trenutku možemo odlučiti da je sve što imamo nedovoljno i početi se osvrtati oko sebe u potrazi za popunjavanjem praznina.

Ili, možemo odlučiti da je ono što imamo baš ono što želimo. Da, vlastitu kost zadovoljstva možemo pretvoriti u kosku nadmetanja i bacati ju u neku imaginarnu budućnost, ili sa zadovoljstvom grickati ovdje i sada.

Glavni zgoditak ne čeka iza ugla

A evo i tajne: "Zapravo i nemamo kamo stići - gdje god bili, uvijek smo ovdje."

Ovo ispočetka može uzrujati ljude koji vjeruju da je "glavni zgoditak" baš iza slijedećeg ćoška. No, ukoliko se smire, sjednu i smireno kušaju ovu tvrdnju, većini će se ramena nježno opuštati kako se iskustvo sadašnjeg trenutka bude produbljivalo.

Naravno, samo zato što nemamo kamo stići ne znači da nećemo putovati! Putovanja su divna, ukoliko se ne pakiramo s tinjajućom nadom da ćemo pronaći nešto bolje od onoga što jest.

Niti to znači da nećete kupiti bolji auto, napredovati na poslu, popraviti financije, produbiti odnose s obitelji, prijateljima i samim sobom. To samo znači da birate to činiti samo zato što se to vama tako sviđa, a ne zato što biste trebali, morali, ili zato što je tamo negdje daleko neka livada zasigurno zelenija.

Michael Neill