Evo malo svakodnevnog kiča o prijateljstvu

Prijateljstvo je sreća, /ako imaš sreću, jednom stvarno imati iskrenog prijatelja/
čuvam ga u duši, / glupost, čuvam ga u srcu, kraljevo, sajam, sreće zlatne, srebrne, sreće, miš u kutiji, ciganka,  licitarsko srce/
teško onom / zar postoji onaj koji svjesno, samo kognitivno odbacuje prijateljstvo/
ko ga sruši.

Prijateljstvo je moje, / zar nije i tvoje/
Kao ptica u letu,
dala bih za
njega čitavu planetu.

Prijateljstvo je moje, / zar nije i tvoje/
kao leptir na cvijetu
prijatelj mi je najdraži
na svijetu.

 

Pokušajmo ono što nam izgleda nemoguće prvo misliti, a onda i činiti

 

Svjetski poznati francuski filozof Jacques Derrida je umro ali ostalo je njegovo djelo, filozofija prijateljstva koja nas, ako stvarno želimo, ponovo vraća u ono vrijeme kada smo prijateljstvo vrijednovali iako ništa do prijateljstva nismo imali i stvarno bili sretni, neopterećeni i spremno otvoreni.

Prijateljstvo je najdragocijeniji poklon prirode, jedino bogatstvo koje nam nitko ne bi mogao oduzeti da sami nismo destruktivni.

Fenomenologija prijateljstva ne definira prijateljstvo, nego nam ucrtava put za uzdizanje u onaj dio svjesnosti gdje osjećamo i spoznajemo osjećaj.

 

Qualija tog doživljaja je najintimnije svojstvo koje čovjek posjeduje.

Osjetiti nezadovoljstvo, neku skrivenu tugu prijatelja je u isto vrijeme i osobna tuga.

U iskrenom prijateljstvu su ispružena ruka, ponuđeno uho, otvoreno srce najvrijedniji pokloni koji možemo dobiti. Treba ih znati ponuditi i prihvatiti.

Potražiti  ne materijalnu, nego misaonu pomoć kod prijatelja je jedina prava sigurnost stvarnog postojanja u univerzumu. Dobiti podršku od prijatelja, osjetiti njegovu želju u sudjelovanju u problemu, pomoć, tek, u sudjelovanju je ono što prijateljstvo čini prijateljstvom. Osjetiti njegovo vrijeme u svom vremenu je stvaranje najelitnijeg misaonog  kružoka.

 

Tehnologija svakodnevice, brzina komunikacije pretvara misao u dijalog bez gubitka dragocijenog skupo plaćenog ili prodanog vremena.

Problem razumjevanja i spoznaje vremena kao dimenzije je star koliko i filozofija.

Prostorno vremenska dimenzija svijesti, titrajuća manifestacija naše bioenergije, oblikovana u spoznavanje stvarnosti je naša jedina stvarnost. U tom prostor- vremenu srećemo sebe sama i svijet oko sebe, naš utjelovljeni um ga misleći stvara, oblikuje i pretvara u svijest univerzuma. To je prostor- vrijeme našeg zajedničkog ali stvarnog postojanja.   

U kojem i kakvom vremenu živimo? Zar se prijateljstvo stvarno izgubilo u beskrajnom spektru osobnih problema, zbog kojih nemamo više povjerenja u one s kojima smo nekada nesvjesno dijelili sve dimnezije života, koje smo u  nekom davnom trenutku smatrali prijateljima?

Da li je moguće da nismo u stanju odgovoriti na jednostavna pitanja koja prijatelj u trenutku osobne nesigurnosti postavlja?

Bojimo li se osobnih neznanja ili smo jednostavno nezainteresirani za probleme "prijatelja"?.

Mene zanima tišina koja ostaje iza mog pokušaja uspostavljanja dijaloga.

Znači li ta tišina odbijanje ili nerazumjevanje?

Da li je ona znak koji ja negdje u dubini duše ne želim prihvatiti, znak nezainteresiranosti za moje shvaćanje prijateljstva?

Možda je ipak greška u mojim moždanim vijugama, greška u transportu mojih transmitera koji zakazuju u sinapsama mog emocionalnog uma? Tada se moram pitati:

Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog neke, tako, spojene sinapse u mojoj glavi?

Još uvijek uvjerena  u osjećaj koji je ostavio trag u mom emocionalnom pamćenju mislim  da odnos prijatelja ne bi smio biti određen nikakvim svrhovitim napretkom - ne bi se smjelo raditi  o prekoračenju sebe sama kao rezultatu razmjene mišljenja. Misaona neravnoteža inducira energiju za stvaranje dinamičke ravnoteže u dimenziji trajanja prijateljstva.

 

Qualija, taj subjektivni, neusporedivi doživljaj prvog lica jednine, intrinsiški doživljaj prijateljstva, ostaje tajnom semantičke nemogućnosti izražaja, ostaje samo moj doživljaj, doživljaj, koji mogu sačuvati, ako želim, u ladici prijateljstva u riznici mojih sjećanja.

Prijateljstvo čuva tajnu misaonog nadopunjavanja, ima svoje vrijeme u prošlim stanjima i u očekivanju njegova budućeg trajanja. To zajedničko trajanje ne ovisi samo o meni, ono je integracija ili odbijanje. Prihvatiti odbijanje je bolna istina s kojom treba naučiti živjeti.

 

I tako razmišljajući pitam se gdje su ostala ona intrinsiška spoznavanja našeg postojanja u prekrasnom vremenu kada je konkurencija bila nepoznanica, kada smo zajedno vjerovali u život, kada smo stvarno iskreno voljeli samo čovjeka u prijatelju, kada smo mu, isto kao i sebi, željeli samo uspjeh. Zar je to stvarno moguće ostvariti samo u mladalačkoj zanesenosti, punoj snova o budućnosti.

Jesmo li danas osjetljiviji na kritiku, uvredljiviji, netolerantniji?

Naša prošla desetljeća smo koristili u induciranju znanja da bi se izdigli iz osrednjosti, da bi koristeći umreženost našeg središnjeg nervnog sustava ostvarili ciljeve neke bolje budućnosti. Prijateljstva iz davnih vremena su ostala dio nas, ona su tu i traju i sazrijevaju zajedno s nama. Za njih ne moramo više ništa činiti.

Šta smo u našem intelektualnom sazrijevanju naučili da bi novonastala prijateljstva isto tako trajala. Susreti u sredini života su uvjetovani nekim drugim okolnostima, drugim situacijama, interesima i mogućnostima. Mnogi su prošli kroz naše živote neostavljajući traga u sjećanju. Neke zadržavamo samo zbog broja članova na zajedničkim susretima, zbog njihovog statusa u društvenom životu, zbog lažnosti našeg samopriznavanja, zbog osobne nesigurnosti.

 

Prijateljstvo bi trebalo biti najuzvišenija veza jer ne postoji model za prijateljstvo, ono se može komparirati samo sa samim sobom. U ovom vremenu nemamo više vremena za duge produktivne razgovore o ničemu. Konkretizirajući život mi smo konkretizirali i prijatelje i razgovore i vrijeme određeno za susrete. Mi se pripremamo za susret kao što smo se nekad pripremali za ispite. Konkurentnost koju iskreno prijateljstvo nepoznaje je postala naše svojstvo. Kao da si više nesmijemo dozvoliti pokazivanje slabosti. Izgleda mi da je poslovni život od nas napravio automate koji samo funkcioniraju.

Kako razbiti klišee u koje smo zarobili svoj današnji život. Kako izaći iz mlina u kojem usitnjavamo vrijednosti koje novcem nisu odredljive. Kada ćemo shvatiti da vrijeme ne možemo izgubiti ako ga integriramo u misao koja će postati mostom ka pravom životu.

Šta je pravi život je pitanje na koje svatko od nas ima svoj odgovor. Kupovna moć nam daje sigurnost, određuje naše ukuse, ostvaruje naše želje, oblikuje naše ciljeve. Jedino što o njoj ne ovisi je prijateljstvo u svom najiskrenijem obliku. Prijatelja ne kupujemo, njega osvajamo  sposobnostima svog emocionalnog uma. Tako nastalo prijateljstvo je most ka pravom životu, jedini most ka  osjećaju iskrenog pripadanja, ka povjerenju i slobodi izraza.

Osjećamo li mi danas razliku između riječi prijatelj i poznanik?

Moja najbolja prijateljica je i danas nakon skoro četrdeset godina još uvijek moja najbolja prijateljica. Razdaljina i godine odsustva nisu djelovale na osjećaj njenog postojanja u mom životu.

 

Voljeti prijatelja znači voljeti i njegove slabosti i snage, razumjeti njegova neraspoloženja, opravdati njegove histerije, saslušati njegove misli, sudjelovati u njegovim tugama, vesliti se njegovoj sreći. Pomoći prijatelju znači djeliti zajednički vrijeme njegovih problema bez osjećaja gubitka osobnog vremena.

U prijateljstvu nema molbi niti njihovih odbijanja, prijateljstvo je vječna nadogradnja postojećeg osjećaja.

Poznanika moramo uljudno zamoliti za malo njegovog vremena i onda akceptirati njegovo obrazloženje, bilo ono po naspozitivno ili negativno.

Dobar poznanik daje povratnu informaciju iz koje nam postaje jasno dali je daljnja komunikacija moguća ili nije.

Slučajni poznanik, u kojem nismo svojom osobnosti ostavili traga, ne odgovara na naša pitanja i time nam  daje do znanja da ne želi dalju komunikaciju. Tu činjenicu je lako akceptirati.

 

Teško je prihvatiti šutnju onih koje smo smatrali prijateljima. Tada nam se čini da se nalazimo na mostu koji se urušava, a mi smo vjerovali u njegovu čvrstu konstrukciju. To je bolan osjećaj omalovažavanja intimnosti kojoj smo otvorili vrata. Shvatiti u tom trenutku svoju osobnu nasilnost u ostvarenju nečega što je nemoguće je proces sazrijevanja emocionalnosti u sebi. Proces emocionalnog sazrijevanja traje cijeli naš život i mi često neshvaćajući odbijanja pokušavamo uvijek iznova uspostaviti dijalog koji se pretvarao monolog.  

Prihvatiti šutnju kao odgovor je sposobnost koju nam  omogućava naš emocionalni um. Ukrotiti tugu, pretvoriti je u ravnodušnost da bi akceptirali svoj emocionalni poraz, je isto tako proces sazrijevanja.

 

Tako dolazim do zaključka da nikad ne prestajemo učiti. Pročitane knjige onih koji znaju više od nas su potpora u lječenju rana, u njegovanju ožiljaka koji ostaju kao znak osobnog zakazivanja u pokušaju stvaranja nekog novog prijateljstva.