I mojoj majci je, eto, pošlo za rukom da me donese na svijet baš tog prvog travnja 1899. Svjedoka, naravno, nemam jer svi se oni uveliko obračunavaju s onim gore. Taj gore, dragi Bog, mislio sam često, stvorio je sve nas da bi se smijao. Kako smijeh produžuje život, a kako smo mi ljudi vječna inspiracija, tako je i on vječan. Meni je, svaka mu čast, dao veliki dar. I zahvaljujući tome živim već treće stoljeće, odupirući se osvajačima, od Ugara do Hitlera, pa sve do vaših dana. Bilo je, ah ta i moralo je biti, svega i svačega, od uragana do potresa, raznih predskazanja, k'o biva nerješivih problema, pesimističnih pogleda na svijet, ali uvijek u tuđim glavama. Ja sam se šegačio i išao dalje, smijao sam se tuđoj gluposti da me ne bi zabrinjavala. Smijao sam se vlastitoj gluposti, kako bih lakše prihvatio da je to normalno i kako bih se opametio.

U vojsci sam urlao od smijeha kaplarima i pukovnicima, a oni su odgovarali silom, jer sila ne podnosi smijeh. A ja sam na taj način iskazivao agresivnost i protestirao protiv tih ograničenih majmuna koji su trenirali strogoću i zavodili pretjerani red i disciplinu samo da bi okusili moć koju im je dodijelila njihova pozicija.

A onda su nastajali ratovi, i glad, i mržnja, i beznađe. I ja sam patio, i gubio sam, i smijao sam se od muke, od prevelike boli jer sam bio nemoćan.

Pa su dolazile i prolazile žene, ali rijetke sam volio strasno. Ostale nisam razumio, htjele su novac, tražile da se danonoćno divim njihovoj već promijenjenoj i oštećenoj figuri, gledale me trepćući deset puta u sekundi, izmišljajući bajke o svojim udvaračima i bivšim ljubavima, očito vjerujući u sve to. Bile su nejasne sebi, pa su morale biti nejasne i meni. I ja sam se smijao, jer su mi bile strane.

Nailazio sam često na svakojake poznanike, dalje rođake koji su hitali meni, a vjerojatno i drugima, da se pohvale, kažu koliko novca imaju na računu, koje im škole djeca pohađaju, kakvo su unapređenje dobili i kakve ih sve važne ličnosti pozivaju na večere. Živjeli su jedino zato da se hvalisaju, da u očima drugog pronađu bar tren divljenja ili zavisti. A ja bih se smijao, s ironijom bih odgovarao na njihovu priču, jer nisam volio takve “vrline”.

A bilo je i sjajnih desetljeća moga života, provedenih u ćaskanjima, zabavama i pijankama s onima poput mene. Sjedili bismo do kasno u noć i smijali se jer smo se razumjeli, od sreće što dijelimo isti smisao za humor. To nam je značilo mnogo, određivalo je na neki način naše poglede na svijet, opredjeljenja i pokazivalo kakvi smo to mi ljudi zapravo.

Moja najmlađa unuka rodila je sina i danas sam, po osmi put, postao čukundjed. Smijem se od radosti, od srca, od sreće zbog tog malog stvorenja. Smijem se, ponosan na sebe što sam izdržao ovoliko i što još uvijek imam planove za budućnost. Imam još mnogo toga da naučim. I što sam stariji, sve se više smijem. Smijem se radi smijeha, zbog života. Neozbiljno je biti ozbiljan. Ja vam to mogu tvrditi, jer mene je to održalo.