Priča o obmani ili kako sam prestala biti srećoovisnica

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.

…

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

 

 

Ova pjesma, Enesa Kiševića, jedna je od rijetkih koje znam napamet, valjda jer je ostavila jak dojam na mene. Zašto? Zato jer je opisala upravo ono što sam ja na svoje oči gledala i osjećala. Svima je dobro i svi se smiju, ali ja sam iza tih osmjeha i ludih provoda vidjela nešto skroz suprotno. I to me dugo godina morilo, pa jel ja to projiciram svoje unutrašnje stanje na druge ili stvarno vidim ono od čega oni skreću pogled. Nemam pojma što sam zapravo vidjela, više me ni ne zanima. Sada gledam isključivo svoja posla. Kopam svoju baštu što bi rekao Candide.

Ništa nas kao ne boli, sve je kao divno i svi smo kao nasmijani. Osim kada ostanemo sami s onim što je u nama. Onda, ako imamo hrabrosti pogledati u to i ako nismo odveć gadljivi, možda primjetimo da je naš osmijeh samo automatska, prilagođena reakcija naših facijalnih mišića. A od naše sreće ni s. Možda bolje da govorim u prvom licu da se netko ne bi našao uvrijeđen.

Primjetila sam, ako smijem kazati, da je patnja posebno ”zabranjena” i tabuizirana u duhovnim krugovima. Barem onima u kojima sam se ja prije kretala. Jer ako patiš to znači da si u egu, da nisi spoznao Boga, da nisi dovoljno svjestan i prosvjetljen, u sadašnjem trenutku i bla bla bla nastavi niz. Nekad je prirodnije i  ljekovitije dozvoliti tim negativnim emocijama da prođu kroz nas – udahnuti ih, proživjeti ih, prihvatiti  i na kraju ih elegantno izdahnuti. A ne kao luđak skakati po toj emociji u pokušaju da je zatomiš, satareš u prah i pepeo, a u biti je samo satjeraš negdje u sebi i ona čuči i buja, raste kao dobro pođubren korov.  Bol će prije proći ako joj dozvolimo da bude, nego ako je silom pokušavamo zatomiti, iscijeliti ili još gore otjerati. Postoji razlog zbog kojeg bol postoji.

Još dok sam bila mala, moja najveća maštarija bila je da budem sretna. Bez obzira na okolnosti. Samo da već jednom liznem tu sreću, da vidim kakva je, kako miriše, kakvog je okusa, kako je to biti sretan znajući da neće proći za deset dana. Evo, četvrt stoljeća poslije, još uvijek je nisam ni pomirisala.

Četvrt stoljeća kasnije, počela sam ozbiljno sumnjati da sreća možda uopće ne postoji. Da nam je netko prodao muda pod bubrege. Netko nas je debelo obmanuo. Jednog dana, istog kao i svi ostali, na um mi je palo da možda jednostavno ne moram biti sretna. Pa šta ako nisam sretna, svejedno sam živa i tu sam. Pa šta ako nikada ne nađem tu sreću, zato ću pronaći neke druge dobre stvari. Ogroman teret je tada spao s mojih leđa, povinutih od tog teškog nevidljivog tereta da MORAM BITI SRETNA. Zaključivši da ne moram biti sretna, prvi put sam slobodno udahnula i izdahnula, a potom zaspala kao dojenče. Sreća je u ne moranju biti sretan -Lekcija broj 1

A onda se dogodilo nešto čudno. Raspali su mi se moji duhovni temelji. Cijeli duhovni dvorac urešen zlatom i kristalima, počeo se opasno klimati, i na kraju se srušio kao kula od karata. Ostala sam bez svoje duhovnosti. Bez svojeg identiteta, svojeg ja, svoje sebe, svojeg života kojeg sam godinama živjela. Gledam te učitelje, knjige, znanja, i pitam se koja je svrha? Zašto? Šta će mi sve to kad mi nije pomoglo u jedinom cilju koji sam ikad imala? Možda nije skroman u nečijim očima, ali u mojima jest. Jer ja sam samo htjela biti sretna bez obzira na okolnosti. Nitko ne mora znati da sam sretna, samo  On i ja.

Istina je bila da sam sve pogrešno shvatila. Duhovni rad, gurua, znanje, istinu i boga koristila sam kao sredstvo da dođem do sreće. Sredstvo da dođem do nekog ispunjenja, da nađem nešto što ima smisla u ovom naizgled besmislenom svijetu. Tražila sam Boga da mi da TO nešto, ne shvaćajući da On sam jest TO. Naravno, svi mi ulazimo u duhovnost i počinjemo raditi na sebi pod krinkom Bogospoznaje. Ali ajmo bit iskreni prema sebi, i pokušati odgovoriti na pitanje; šta ja zapravo ganjam tom duhovnošću? I voila! To je sve. Mislim da je iskren odgovor dovoljan da napravi revoluciju u svijesti, ako je potrebna.

Moja revolucija bila je da shvatim da ne moram biti sretna, te da prestanem krpati svoje emocionalne rupe duhovnošću. I od tada sam sretna, na neki čudan način. Možda bolje reći slobodna od opterećenosti srećom i sličnim emotivnim st(r)anjima. Sreća – nesreća, proći će.

Potraga za srećom još je jedna laž, iluzija,  traćenje dragocjenog vremena ovdje na zemlji. Tim više što ne znamo što sreća stvarno jest dok ne doživimo tu istinsku radost i sreću koja, valjda,  proizlazi iz samog središta nas, svemira, Boga. Stoga, čini mi se da su uzaludne sve priče o tome kako biti sretan, kako ovo, kako ono.  Ali zašto sve ovo pišem; pa zato što sam stvarno vidjela da su džaba svi mudraci svijeta, sve mudrosti, knjige, poslanice i litanije. Ništa ti neće pomoći, dok se ti ne umoriš. Dok ti ne dosadi.  Dok ne shvatiš uzaludnost sve te trke u kojoj nikada nećeš dostići ono što si želio. Možda ćeš dostići materijalni objekt, ali ono ispunjenje koje si mislio dobiti tim objektom, nećeš. Jer ti ga ono ne može dati, nema tu moć.

Dakle, za mene je poanta, za sada – pojedi ono što ti je danas na stolu. U Upanišadama stoji mudrost: ”Hrana koja je danas na tvom stolu – lijek je za tebe”.  To je sada moja lekcija, moj zadatak, moj smisao koji pobožno izvršavam. Jedem ono što mi je na stolu. Po prvi put bez kolutanja očima, bez mrzovolje, bez želje da promjenim svoj jelovnik. Jedem ono što mi je na stolu i uživam u svakom zalogaju. Kad si zauzet time, više ne razmišljaš  o sreći, nesreći, jadu,  jer nemaš vremena. Jedite svoj ručak i ozdravit ćete.  Ne vjerujte  u one koji vam obećavaju brda i doline. Vjerujte onome koji vam ne nudi ništa, ali uz vas je i razumije vas. Upravo Taj će vam dati sve, bez da pitate i bez da kaže ja sam ti dao.

transcendentalnaobicnost