Vila svitanja je svojom ljepotom svako jutro najavljivala uskrsnuće sna

Blagdansko jutro se tek naziralo na istoku. Dječak se probudio na vrijeme da pozdravi vilu svitanja i sunce i da stigne na jutarnju misu. Majka mu je sinoć rekla da je ova nedelja najveći blagdan onih koji vjeruju u uskrsnuće i da će svi biti u crkvi da slave Kristov put u nebo.
"Zašto to mora biti u hramu kad se uskrsnuće sna lakše slijedi na obali mora ili možda čak bolje gore na vrhu planine gdje mi se čini da mogu dotaknuti ljubićasti oblak." upitao je dječak tonući u san.

Majka ga je još jednom poljubila i gledajući njegovo nasmješeno lice pomisli:
"Tko si ti dragi moj sine? Rodio si se na kraju jednog i na početku drugog milenija. Što li su boginje sudbine stavile u tvoju koljevku?"

Dječak je silazio ka moru razmišljajući:
"Ako starac duge sjede brade danas dođe k meni ne idem na misu. S njim ću razgovarati o uskrsnuću. On će mi sigurno objasniti zašto slavimo ovaj blagdan."
Vila svitanja je sjela pokraj njega na stjenu i oni su šuteći promatrali sjaj na istočnom nebu.
"Ona je tako lijepa da jednostavno nema ničeg s čim bih je mogao usporediti." mislio je dječak dok se rađao dan .
"Kada odraste prepoznaće me u mojoj dnevnoj odori." pomisli Zora uzdižući se k suncu.
Veliko plavetnilo je blještalo zlatom iz kojeg se na horizontu odvojiše kristali i veliki oblak, kao galija, zaplovi nebom.

Ljubićasti oblak je lebdio nad planinom pod kojom se rodio Bog, a starac duge sijede brade blago dotaknu dječakovo rame.
"Dobro ti jutro dječače." reče tiho da ga ne prestraši.
"Danas je blagdan i ja nemam puno vremena za razgovor. Majka je rekla da danas moram ići u hram." umjesto pozdrava dječak brzopleto izgovori svoju zadnju misao.
"Što misliš tko je na današnji dan uskrsnuo?" upita ga mirno starac.
"Mislim da si to bio ti." odgovori plaho dječak .
"Ne dragi moj mali prinče, to si bio ti."
"Ja?" dječakov glas je nadjačao šum mora i kriku galebova "Pa to je bilo prije dvije tisuća godina."
"Ti si bio uvijek moja istina, tvojim postojanjem sam uvijek želio širiti misao koja će ljude prožeti osjećajem ljubavi." reče starac blago.
"Hej, takve misli su opasne." reče dječak ne shvativši poruku u rječima starca.
"Misli, na koje ti smjeraš, su postale opasne jer je čovjek izgubio svoj obrambeni sustav. Misao o kojoj ja govorim je dobra vila koja bdije nad svim ljudima."
"Mama kaže da mene čuva anđeo."
"Jesi li ikada vidio tvog anđela čuvara?"
"Samo u župnoj crkvi na slikama, ali on je uvijek tamo gdje sam ja."
" I kako izgleda?"
"Lijep je ni dječak ni djevojčica, ima krila i dugu plavu kosu."
" A gdje se rađa?"
"On se ne rađa, on jednostavno postoji kao i ti."
"Bi li ga htio upoznati ?"
"Ti ga onda sigurno poznaješ" zaključi dječak
"Naravno, on je uvijek uz tebe i uz mene."
"Onda mi ga, molim te, danas, na ovaj blagi dan pokaži. Majka mi je poklonila ove hlače i košulju, tata cipele, a ti mi pokloni poznanstvo s anđelom čuvarom" umiljato zamoli dječak očiju boje sna.
"Zamisli malu planetu na kojoj u isto vrijeme sunce izlazi, zalazi i sja cijeli dan."
Dječak pogleda starca iznenađeno.
"To je bila moja izmišljotina one nedelje kada sam skoro zakasnio na ručak"
"To nije izmišljotina, to je najveća istina koju si do sada izgovorio."
Dječak pogleda starca, s nepovjerenjem, i reče:
"Ti me sada uvlačiš u priču samo da mi ne pokažeš anđela."
"Uvlačim te u priču da bih ti ga pokazao." nastavi starac dobrohotno
"Dobro, onda mi kaži gdje je ta planeta."
"Ti si ju smjestio na pravo mjesto."
"Kako može cijela jedna planeta biti u mom srcu?"
"Zato jer ti imaš veliko srce."
"Pa ja sam još jako mali. Moj tata i župnik su duplo veći od mene. Njihova srca su sigurno još veća."
"Srce se ne mjeri prostorom nego energijom koju stvara. U tebi raste klica koja će jednoga dana ispuniti ljubavlju cijeli svijet. To je ona dobra misa koja će se tobom širiti cijelom planetom." reče starac milujući dječakov obraz.
Dječak osjeti neku čudesnu toplinu koja se širila njegovim tijelom. Njegovo srce je zakucalo nekim blažim ritmom i on smiješeći se reče starcu:
"Sada polako razumijem o čemu ti govoriš. Samo, jednom si mi govorio o nekom čovjeku s druge strane oceana koji je to smislio."
"Da dragi dječaće on je veliki znanstvenik."
"Kako se zove taj veliki čovjek?" dječak će znatiželjno
"Umberto Maturana. Misao o kojoj on piše je u tvome tijelu, ona postoji i umnaža se unutar tebe samoga, tvoreći te kao što će tvoja ljubav tvoriti novi život. On promišlja solidarnost snova iz kojih nastaje život i tako pobija zakone džungle koji su postali osnova teorije o evoluciji. Njegove misli su produžetak mog sna o nastajanju svijeta." blago mu odgovori starac.
"Je li to onaj koji je izgorio na lomači?" dječak se prisjeti lekcije iz škole
"Ne dječaće, na lomači je gorio Giordano Bruno i to je bilo jako davno. On je govorio o dobrim mislima koje se šire brzinom većom od svjetlosti i osvajaju cijeli svijet."
"Koliko takvih ljudi ima?"
"Još uvijek premalo. Više je onih koji još uvijek slijede zakone džungle."
"Ali i oni imaju anđele čuvare." reče dječak pobjedonosno.
"Samo što oni koriste njihovu dobrotu da bi po svaku cijenu ostvarili ono što su zamislili."
"Pa to je ono što i ja radim. Kada si nešto zaželim onda molim anđela da mi u tome pomogne." reče iskreno dječak.
"Tvoje želje ne štete drugima, tvoje želje su dobre i velikodušne. Ti danas želiš upoznati tvog anđela, a oni koji misle zlo ne razmišljaju o njemu. Ti želiš saznati što je to što je stvorilo ovaj blagdan, a oni samo slave. Ti si sada ovdje gdje osjećaš energiju početka, oni su u hramu i kaju svoje grijehe da bi sutra mogli ponovo griješiti." starac je govorio tiho, ali se u njegovom glasu osjećala tuga.
"Pričaj mi o toj dobroj misli." reče dječak želeći utješiti starca.
"Čovjek koji je shvatio da ta energija misli postoji, govori i piše jezikom srca. Njegovo znanje je veliko, ali on se još uvijek pita zašto oni koji su stvorili priču o mom postojanju ne potraže dokaze mog postojanja u sebi."
"Ti si ipak Bog." osmjeli se dječak.
"Ja sam energija koju ti osjećaš, ali još si premlad da bi uistinu razumio njeno značenje. Čovjek koji se usudio o tome pisati u vremenu tihih lomača je spaljen. Ovaj novi revolucionar znanosti tvrdi da je univerzum puno veći i suptilniji od onoga što propovjeda župnik u tvojoj crkvi. On kaže da je Bog puno veći od onog malog Boga kojeg svojataju izabrani i žele da i ostane tako mali. Ti dragi moj dječače tražiš Boga u širini horizonta, ovdje na ovoj hridi koja ti otvara pogled u plave daljine beskonačnosti. Tvoja zadača je da jednom, kada odrasteš, stvoriš novo vjerovanje kojim ćeš ujediniti sve ljude svijeta." tiho reče starac.
"To je nerješiv zadatak. Ja još uvijek nisam razumio o kakvoj energiji govoriš. I još uvijek mi nisi pokazao anđela čuvara." dječak će tvrdoglavo.

"Pogledaj dole onu malu luku. Brodovi iz nje isplovljavaju i vraćaju se opet u nju na sidrenje. Tvoja duša je luka iz koje isplovljavaju i u koju uplovljavaju tvoje dobre misli. Tu one postaju tvoji osjećaji, tvoja sjećanja i tvoje želje. U onom najdubljem djelu tebe je sidrište tvojih snova. Kada izgovoriš ono što si pomislio, tvoja misao postaje energija koji osvaja tuđe duše."
"Onda i drugi imaju tu energiju jer i mene napadaju tuđe misli. Kada župnik kaže da zločesta djeca idu u pakao ja imam noćne more." dječakov glas zadrhti.
"To nije dobra energija, to su misli onih koji nisu u sebi osjetili dobru energiju početka. Ali kada ti mama priča o dobrom anđelu koji te čuva onda sanjaš lijepe snove. Tvoj anđeo je tada san u kojem sretno spavaš."
"Ali ja nikada nisam sanjao anđela." mirnije odgovori dječak.
"Ono što vidiš u crkvi nije anđeo, ono je samo slikareva iluzija onoga što je osjećao kada je mislio na njega. U davno doba prije nego su ljudi izmislili mene kao stvoritelja bilo je mnogo božanstava u koja se vjerovalo. Nike, boginja pobjede je donosila dobre vjesti leteći kroz prostore. Nju su kasnije slikari crtali s krilima, a kasnije su stvorene priče o anđelima kao vjesnicima neba."
"Zato i anđeli na slikama u crkvi imaju krila."
"Zatvori oči i zamisli svog anđela čuvara, ali on nesmije imati krila, jer anđelu ne trebaju krila." reče mu starac smješeći se.
Dječak zatvori oči i pokuša smisliti anđela bez krila. Minute su prolazile, njegove misli su se uvijek vraćale na slike malih ružičastih anđelčića iz crkve. Uzaludno se trudio slijediti starčevu ideju, ali krila su se jednostavno sama od sebe pojavljivala. Otvorio je oči i gledajući starca izgubljeno reče:
"Svi imaju krila."
"Kada dođeš kući pokušaj nacrtati tvog anđela čuvara, onako kako ga zamišljaš, ali ne smije imati krila."
"Donijet ću ti sljedeću nedelju sliku." obeća djačak.
"Misli na san koji budan sanjaš i onda ćeš sigurno vidjeti i upoznati tvog anđela."

"Župnik kaže da pored anđela čuvara postoje i anđeli koji čuvaju ribare, mornare, rudare i naravno župnike. Kako oni izgledaju?" reče dječek želeći produljiti razgovor.
"Kada spoznaš i osjetiš svog, znati ćeš kako izgledaju i drugi." odgovori mu starac duge sijede brade nestajući u ljubićastom oblaku dječakova sna.