Laž je emocionalni napor za svakoga, to više što više volimo nekoga. Ljudi teže lažu bliskim osobama nego onima s kojima nisu povezani. Patološki lažac ne osjeća povezanost s drugim ljudima pa je laganje lako.

Ako djeca lažu, tome ih nauče roditelji koji ih preoštro kažnjavaju za istinu. Obrazac laganja uči se u djetinjstvu i kasnije reproducira pri susretu s autoritetima.

Budući da smo najsvjesniji svog glasa i lica, lagati je najlakše putem njihove kontrole, dok su ostali dijelovi tijela sve manje pod svjesnom kontrolom (međutim, ako osoba to zna i svjesno kontrolira ruke i noge, onda će joj 'bježati' lice). Lagati je puno lakše dok je ostatak tijela zaposlen nekom kompliciranom radnjom, npr. vožnjom auta.

Najvažniji pokazatelji laži:

-       reduciranje spontanih, malih pokreta rukama koji naglašavaju pojedine dijelove spontanog govora. Ako su geste rukama reducirane, možemo biti sigurni na je nešto izostavljeno.

-        diranje lica rukom – na različite načine, posebno diranje nosa (svrbež) i usta

-        male promjene položaja tijela – inhibirani porivi za bijegom (ili ukočenost da bi se to izbjeglo)

-       slijeganje rukama je puno češće – kao da se ruke 'odriču odgovornosti'

-       sitne i vrlo brze promjene izraza lica (prema drugom izrazu, a onda se u manje od sekunde vraćaju na glumljeni izraz)

-       izbjegavanje ili neprirodno povećanje kontakta očima

-      znojenje (kod iskusnih lažaca i ono je reducirano)

-      sporiji govor i viši tonalitet glasa, duže pauze prije odgovora i između dijelova odgo­vora, kraće rečenice nego obično, podizanje tona pri kraju rečenice, mucanje i sl. (obično ljudi razviju idividualni 'stil' govora pri laganju)

-      općenito kontradiktorni signali

Međutim, takvi pokreti se mogu opažati i u situacijama kad osoba ne laže: npr. ako je napeta, zbunjena i u sličnim situacijama kad vanjsko ponašanje ne odgovara mislima i osjećajima.

Ljudi se instinktivno nastoje distancirati od svojih laži zbog emocionalne neugode koju one izazivaju. To se može prepoznati u 'mikro-izrazima lica' koji su mali, jedva zamjetljivi i traju samo djelić sekunde. Zbog istog razloga lažac će izbjegavati koristiti riječi 'ja', 'moje', osobna imena i sl.

Vješt lažac obično dobro zapamti svoju priču i pričat će je bez zastoja i oklijevanja, što nije uobičajeno za ljude koji se nastoje nečeg sjetiti.

Izrazi kao 'iskreno', 'vjeruj mi', 'zar bih ti lagao', 'da budem potpuno iskren', 'ne šalim se' – često su znak da osoba smatra da postoji razlog za sumnju i nastoji ga unaprijed sakriti (premda ima ljudi koji takve fraze ponavljaju jednostavno iz navike, što im ne ide u korist jer to kod ljudi pobuđuje makar i nesvjesnu sumnju). Slično je i sa izrazom 'uz dužno poštovanje, ali...' (što je indirektni izraz za 'kakav idiot') i pozivanjem na boga, autoritete, organizacije, roditelje, postignuća, odgoj i sl.

Ljudi koji stvarno žive svoja uvjerenja nemaju potrebu da se pozivaju na autoritete i sl. Nikad nećete čuti papu da kaže: 'Kunem se na očev grob i neka me Bog ubije ako lažem'.

Riječi kao 'zar ne' i 'OK?' nastojanje su da se slušača prisili da se složi sa govornikom.

Riječ 'samo' (ili 'jednostavno') nastoji umanjiti značenje onoga što slijedi i trebamo se upitati zbog čega osoba to smatra potrebnim. ('To će ti uzeti samo 5 minuta' prema 'To će ti uzeti 5 minuta'; 'ona mi je prijateljica' i 'ona mi je samo prijateljica'...) Razlozi mogu biti: nedostatak samopouzdanja da se jasno izraze, umanjivanje svoje odgovornosti ('ja sam samo čovjek'), ali i svjesno laganje ili iskrivljavanje istine.

'Pokušat ću' ili 'učinit ću najbolje što mogu' izrazi su koji unaprijed odaju sumnju u rezultat, bilo da osoba ne namjerava ozbiljno uložiti trud ili ne vjeruje u svoje sposobnosti.

Svi ovi znakovi su zapravo izrazi stresa i ne moraju značiti uvijek laganje, dok su neki lašci vrlo spretni u glumljenju iskrenosti, a drugi (npr. religiozni vođe, političari... ) mogu stvarno ili djelomično i vjerovati u ono što govore. Ali većina lažaca većinu vremena pokazuje mnoge od ovih znakova.

Trebamo paziti na signale u skupinama, a ne pojedinačne. Ako netko često dodiruje lice, to vjerojatno znači da mu se u glavi mota nešto što ne želi izraziti, ali to ne mora nužno biti laž. Ako usto i nesigurno govori i koristi izraze tipa 'iskreno'... onda već možemo biti prilično uvjereni da jest.

Većina ljudi znatno povećava učestalost dodirivanja lica rukom (trljanje nosa i oka, povlačenje za uho, popravljanje ovratnika...), kad su nesigurni, neiskreni ili pretjeruju.

Iskren osmijeh je simetričan i javlja se brzo, dok je neiskreno pokazivanje osjećaja nesimetrično i ukočeno.

Ako osoba izbjegava pogled u oči ili puno trepće dok gleda u oči, to je također razlog za sumnju, međutim neki istočni narodi smatraju neuljudnim direktno gledanje u oči. Jedan od važnih znakova je gledanje u smjeru dosjećanja/kreiranja (ali ovdje kažu da se za dosjećanje gleda u smjeru dominantne ruke – korištenje obično lijeve hemisfere, dok je desna za kreiranje, pa se za laž gleda u smjeru nedominantne ruke...?).

Kad je čovjek ljut, uzrujan ili pod stresom jer laže, povećan krvni tlak uzrokuje blag svrbež i potrebu da se počešemo po nosu.

Još neki signali: grčenje mišića lica (izbjegavanje pokazivanja pravih osjećaja), pogled u stranu (prema vratima!), zatvoren stav, ubrzan govor (da se što prije riješi), da-ne signali, skrivanje ruku, pretjerana prijaznost ili smijeh.

Kako obeshrabriti laganje:

-   otvoren stav, kontakt s osobnim prostorom druge osobe, zrcaljenje stava i pokreta. Ostati mirni i ne pokazivati sumnju ili šok. Čim reagiramo negativno, praktički više nema šanse da ćemo čuti istinu. Dati mu mogućnost da se izvuče (praviti se da nismo dobro čuli ili razumjeli). Ne optuživati i biti agresivni, ali postavljati potpitanja ili tražiti da nešto ponovi.

-      I kao zadnju šansu: ignorirati laž i pitati: kako možemo spriječiti da se to ponovi. To će im vjerojatno dati motivaciju da stvarno razmisle o tome.

+++++++++++++ 

(iz (iz knjiga A. & B. Pease: Why Men Lie and Women Cry, i Desmonda Morrisa: ‘Peoplewatching’)