Postoje neki trenuci, koje ni sa kim ne možemo podijeliti, a silno čeznemo, da to možemo učiniti..

 To su sveti trenuci samoće, i ponekad još svetije boli, koje samo u našem krugu, obilježenim našom zvijezdom, peterokrakom, možemo osjetiti..

Čak ni najuzvišenije osjećaje ljubavi i vjernosti, ne možemo primiti u naš krug, a niti ih pružiti nekom drugom..

Pa tuga samo na trenutak postane pregolema, i trenuci sumnje žele roditi trenutke nevjere..u voljeno biće kraj sebe, u prijatelja blizu tebe, u sve, što ne može doprijeti do sfere tvojih najdubljih slojeva duše..

A onda shvatiš da to nema veze, ni sa ljubavlju, ni sa samilošću, ni sa vjernošću...I dalje je sve oko tebe isto..Nitko te ne voli manje ili više, samo si ti sam došao do spoznaje, da si shvatio: da zaista postoje trenuci, kada ti nitko ne može prići, nego ti sam k sebi, do sebe...

Trenuci kada si suočen sa Haronom, lađarom, koji samo sa tobom može pričati  o budućoj obali na koju će te u svojoj barci odvesti..

Ti sveti trenuci nisu trenuci umiranja, iako se tako osjećamo..to su trenuci rađanja, jer konačno i zauvijek nam se otvara posljednji veo svih života..A iza njega vidiš, da ne postoje ni zvijezde, ni krugovi, ni nebo ni zemlja... Postoji savršeno i oslobođeno SVE,  uronjeno u vječnu tišinu, koja titrajima šapće da se zove..NIŠTA...