Riječ »crochet« dolazi od francuske riječi croc što znači kuka, kukica, kačkalica.

Porijeklo kačkanja kao i ostalih (radova na tekstilu) teško je slijediti jer je sačuvano tek nekoliko starih primjeraka kukičanja.

Slično pletivu, kačkani predmet napravljen je od jedne neprekinute niti vlakna u rupičastu tkaninu. Ali, dok se za pletenje upotrebljavaju dvije ili više igala na koje je nanizan određeni broj očica ili omči, za kačkanje je potrebna samo jedna kukica, na kojoj se istovremeno radi samo s jednom očicom. Postoji jedan drugi oblik kukičanja, poznat je kao tuniski kroše, koji se radi na gotovo isti način kao pletenje — na dugačku kačkali-cu nanizan je određen broj očica, koje se zatim dignu i nanižu ponovo za slijedeći red. Pošto su, izgleda, više nego vjerojatno, kačkanje i pletenje istoga porijekla, moguće je da je baš tuniski kroše bio točka njihova razilaženja.

Tehnika kačkanja je izgleda daleko putovala, budući da su stari primjerci kačkanja pronalaženi po cijelom svijetu od Kine, Turske, Afrike i Evrope do Sjedinjenih Američkih Država i Južne Amerike.

Kačkanje ima dva vrlo različita izgleda; može se raditi vrlo finim koncem i najtanjom kukicom da bi se dobila fina, prozračna tkanina nalik čipki ili se može upotrijebiti deblja nit i deblja kačkalica, čime se postiže puniji efekt u kačkanju. Ta punija vrsta kačkanja bila je od spomenute dvije poznatija.

Kinezi su je upotrebljavali za izradu trodimenzionalnih plastičnih lutki;

Afrikanci su tim načinom kačkali kape za svoje poglavice;

Turci su također upotrebljavali tu vrstu kačkanja za izradbu šešira, a u Škotskoj su tako izrađivali kape i ogrtače koje su, između ostalih, nosili ovčari, pa je otuda taj način kačkanja u Škotskoj dobio ime ovčarsko pletenje.

Taj deblji način kačkanja je i danas vrlo popularan za izradbu svih vrsta odjeće, npr.: pulovera, kaputa, jakni, čarapa i kapa. Upotrebljiv je također za izradu raznih prostirki, pokrivača i šalova.

Kačkani predmet može biti napravljen od ravnih komadića ili kolutova, spojenih u cjevaste oblike i medaljone.

U SAD, u vrijeme prvih doseljenika, kad je nove vune bilo malo, od starih ostataka vune kačkani su raznobojni medaljoni koji su zatim spajani na način sličan krpanju u pokrivače, prostirke i šalove. I danas je ova vrsta kačkanja vrlo popularna. Ti jarko obojeni medaljoni, poznati kao bakini kvadrati ili afganistanski kvadrati, mogu se upotrijebiti za izradu odjeće, torbe i sl.

 

Kačkana čipka

Mnogo finiji, čipkasti oblik kačkanja nastao je u Italiji, gdje su ga opatice upotrebljavale za izradu crkvenih ukrasa, crkvenog ruha, pa otuda i potječe naziv za tu vrstu kačkanja u ono vrijeme: opatičina čipka. Ti su predmeti bili rađeni najtanjom kač-kalicom od vrlo finih kačkanih niti. Ova se tehnika proširila i na Španjolsku i Irsku, gdje su je također upotrebljavale opatice za crkveno ruho.

Tek početkom 19. st. kačkana čipka se počela upotrebljavati za odjevne predmete i rublje u domaćinstvu.

Popularnosti kačkane čipke uvelike su pridonijeli radovi francuske emigrantice Eleonore Riego de le Branchardiere koja se, nastanivši se u Irskoj, zainteresirala za rad na kačkanoj čipki opatica dublin-skog samostana. Ona je usavršila njihovu vještinu i izmislila mnogo novih bodova, te publicirala svoj rad u vlastitom magazinu Igla.

Drugi faktor koji je utjecao na razvoj ove vrste kačkanja bilo je osnivanje kućne radinosti u Carrickmacrossu, koju je u prvoj polovici 19. st. osnovala gđa Gray Porter kao pomoć siromašnima. Sličnu vrstu domaće industrije osnovala je u Clonesu gđa Hand. Kačkanje je u ta dva mjesta cvjetalo, a radi se i danas te je kačkanju donijelo svjetsku slavu pod imenima Carrick-macrosske i Cloneske čipke, ime je čipka dobila po mjestima svog postanka. Ta čipka ima vrlo karakterističan izgled, rađena finim končanim nitima s motivima reljefno izrađenih npr. ruža i djeteline, na finoj rešetkastoj pozadini. Ova vrsta čipke upotrebljava se i za izradu kompletnih komada, kao što su stolnjaci i prekrivači za krevete, ili za završetke (porube) te umetke na odjeći i predmetima u domaćinstvu.

Postoji i nekoliko drugih vrsta čipkastog kačkanja. Mrežasto kačkanje npr., vrlo se jednostavno radi, a u posljednje vrijeme postaje popularno za izradu odjeće i rubova. Oblikovano je u rupicu u obliku rešetke, izrađene od štapića. Na nekim mjestima rupica je ispunjena gustim bodom da bi se dobili motivi na rešetkastoj pozadini.

Kačkanje na viljušci ima također izgled čipke, a radi se pomoću specijalno oblikovane sprave na kojoj se rade očice.

Slično se radi kačkanje pletaćom iglom, ali se u tom slučaju najprije naprave očice u obliku omče na debeloj igli, koje se zatim podižu kačkalicom.

Kad se jedanput savlada osnovna tehnika, najjednostavnije oblike kačkanja vrlo je lako raditi. Budući da se na kačkalici u isto vrijeme nalazi samo jedna očica, rad se neće lako isparati, što omogućava lakše rukovanje nego što je slučaj s pletenjem.

Kačkanje je vrlo praktično za izradu obruba, jer se kačkalicom lako nabiru očice na krajevima nekog drugog gotovog rada.

Pletenje i kačkanje mogu se lako kombinirati, na primjer pleteni prekrivač može se obrubiti kačkanjem.

Za kačkanje se mogu upotrijebiti razni materijal — od končane i svilene vrpce do debele vunene niti.

U Hrvatskoj je također dosta razgranat ovaj oblik ručnog rada, naročito po selima, no polako odlazi u zaborav.

U Poljskoj su žene osnovale tvrtku koja se bavi prodajom kukičanih tangi od konca, ukrašenih raznih kukičanim i vezenim cvjetićima.

U Njemačkoj ima puno trgovina u kojima su isključivo zastupljeni ručno izrađeni proizvodi i oni se posebno cijene.

Na dvoru u Engleskoj, engleska kraljica  svojim gostima kao dobrodošlicu na dvoru poklanja ručno tkane ručnike od lana porijeklom iz Hrvatske.

Samo u Hrvatskoj je ova vještina zanemarena, i više se smatra kičem nego vrijednom rukotvorinom.  Ljudi puno radije obiteljske kuće ukrašavaju mašinski izvezenim stolnjacima, nego li sa starinskim stolnjacima, prekrivačima, posteljinom ukrašenim kukičanim elementima kao što su to izrađivale naše bake.