Sve češće, u besanim noćima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu.

Čekajući majku ugledao sam veliku grupu ljudi.

Među njima isticao se jedan visoki gorštak zaraznoga osmijeha, skidao je čulah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose…sve dok iz svjetine nije dotrčalo neko dijete i zagrlilo ga.

Dedo srećan što je živ, a unuk što mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadžiluka.

Plakali su zajedno i grabili prema izlazu.

 Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao što tada nisam znao zašto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu.

 Četiri godine kasnije sjedim i čekam avion, tumarajući svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u čije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva.

Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga…

U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara.

Čovjek, rudar kojeg su četnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali…

U slici sretnog zagrljaja djeda i unuka koji se vraća sa velikog putovanja, gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjačeg zemljotresa.

 Tu nema suza….njegovo zbunjeno, blago lice kao da me još blažim očima pita ZAŠTO?

Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalnika Bosne.

 Najednom, kao kod tužnih očiju kipa, predamnom srušile su se sve moje političke iluzije.

Od tog momenta sve što budem vidio i čuo imaće drugu vrijednost…

Pred poštovanim Rasimom, čovjek koji me gledao očima mučenika, klonula je moja duša i znao sam da ću pred njim klecati kao pred uzvišenoj svetosti.

Noćima, evo poslije susreta sa Rasimom, odgonetam tajne, rasplićem vlastite misli, baš kao što mi je mati, kad sam bio mali, rasplitala džemper pred zimu da mi saplete novi.

Pitam se polušapatom kako je bilo moguće da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa političarima koje ne poštujem i kako je moguće da nisam reagovao žestinom…

Kada je počeo rat u BiH moj glas se čuo, ali čini mi se i gubio u buci stvaranoj sa svih strana.

A, ja zgađen od političara s kojima ne bih dijelio ni kafanu, a kamoli republiku, zgađen novinarima koji su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, a suprugu kurvom, pokojnog oca špijunom….ja sam od tih ljudi koji su činili šumu, obnevidio, umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi iz Sarajeva stradavali su iz dana u dan.

Da li je moguće da sam zbog ljudi koji su širili laži o meni, potisnuo sliku svog djetinjstva, svoga grada, svojih voljenih ljudi?

Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer kako se vidi, a to sam već pisao, Evropa samo supervizira zločine po Bosni.

Trebalo mi je da vidim mučenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta…trebalo mi je da vidim blage oči koje pitaju – zašto Emire – i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka.

To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni…

I dok tumaram svijetom, bosanske Muslimane ubijaju ne kao sezonske berače pamuka, nego samo zato što su Muslimani.

Znam da stradaju i drugi, ali sigurno Muslimani najviše.

Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi čemer u duši.

Pomiren sa smrću, govorim i pišem od srca…..

Emir Kusturica, 24.mart 1993. godine