ZIVOT

 

Zivot sam po sebi se podrazumjeva. Zato ne bi. Od kad znamo za sebe, od trenutka kad primimo prve spoznaje, zivot nam se cini normalnom pojavom i nema razloga da vjerujemo da zivot nije postojao ranije i da nece postojati vjecno. Vjecno, e tu se ja malo gubim.  Zivim u okruzenju koje ima pocetak i kraj. Sve ima pocetak i kraj, mislim ono sto znam. Vjerujem ( to je vjera ) u nesto drugo, ali to nije tema. Znam da sve ima pocetak i kraj, jer je to dokazivo, a i vidi se. Ne znam da se neko rodio a da nije umro, nekad. Ne znam za nesto sto je pocelo a da nije zavrsilo ili da nema dokaza da nece zavrsiti. Vjerovati mogu bilo sta.

Postoje razna vjerovanja o zivotu. Zivot poslije zivota, zivot prije zivota, zivot na drugoj razini, zivot koji ne prestaje, zivot koji se kad tad ugasi.

Definicija zivota je da je to „oblik postojanja“. Da bi nesto bilo proglaseno zivim treba da se rodi, raste, razmnozava i na kraju prestane zivjeti, umre. Kako se u to ovo uklapa oblik postojanja koji ne ukljucuje ovo nase poznato materijalno tijelo.

Medjutim, najznacajniji aspekt gledanja u zivot je njegova svrha. Trazeci svrhu postajemo vjernici. Vjerujemo u neku svrhu postojanja zivota.

Vjecnost nam, ovakvim kakvi smo, izmice kao pojam, ali ne i kao nada. Nadamo se vjecnosti. Zasto, zaista ne znam, ali smijem  da prepostavljam da je to strah od smrti, ali u gotovo svim religijama postoji neko rjesenje. Raj-pakao, reinkarnacija, visi nivo postojanja ili nesto slicno, su nam garantirani kod religijskog vjerovanja.

Religija, djelom, nudi odgovor na pitanje svrhe zivota.

Ali ja ovdje ne govorim o religiji nego samo o vjeri. Ranije sam razgranicio pojmove. , Smisao zivota je ostavljen vjernicima da sami razgranice.

Svi dakle vjerujemo da smo tu s nekim razlogom, svrhom i ciljem. Kazu da bi bilo smijesno i nevjerovatno da smo jedina ovakva vrsta u ovolikom univerzumu. Kazem jedina ovakva jer imamo svijest o sebi i okruzenju i emocije, naravno. Svijest, spoznaja i razum su nam dati. Imamo ih. Koristimo ih da dokazemo da ih imamo. Jedina smo vrsta koja svoju spoznaju o okolini koristi na nacin da je unistava. Kazu zivot za zivot. Brazilske kisne sume za zivot ljudi na planeti. Sjeku sume da omoguce ekonomski zivot svoje zemlje a unistavaju planetu. Opet ja, malo u stranu.

          Svrha ili smisao zivota, nas ovakvih, sa svijescu i savjescu, strahovima i nadama, stalna je potraga. Odakle nam um, smisao, spoznaja, kako smo nastali, kako ce se ovo zavrsiti, su samo djelici pitanja koja nas kopkaju i kao crv rovare po mozgu i traze gotovo nemoguce od nas. Da damo odgovor, na to pitanje, sami sebi. Pitamo se to hiljade godina i to po kreacionistickoj teoriji, oko 5600 godina, ( prema nekim informacijama, 4890, godina) ili mnogo vise po evolucionoj teoriji. Odgovora ni od korova, ali mi smo jos uvijek u potrazi. Prepustimo to religiji.

 

Moramo se pozabaviti kvalitetom zivota. Zivot da bi bio kvalitetan mora biti posvecen. Nekome ili necemu. Prije nekome. Zasto ?

Proganja nas zivot sam po sebi. Da li zivimo, kako zivimo, da li smo samo ovaj kratki period vremena ovdje, da li samo sada postojimo i onda mrak, kraj, nista, praznina, crnilo, prestanak. Da li je to isto kao ono kad spavamo, ali se nikad ne probudimo. Kako je to moguce. Kako je moguce da ovakva kreacija sa svjescu i savjescu moze nestati, prestati postojati. Nemoguce. Vjerujemo da je nemoguce. 

Sjetimo se price o baki i unuku. Da li u stvari zivimo? Da li je ovo sto smo sada samo neka vrsta drugacije percepcije, drugacije spoznaje, da li je zivot samo malo drugacija svjesnost u odnosu na neko stvarno, realno stanje. Niko ne zna. Ako nasa spoznaja nestane s nama nikad necemo ni saznati. Cudno, nije to posteno, nije to dobro. Mora biti nesto drugo. Ne moze nam prijetiti nestanak. No dobro. Vazno je da smo u tome svi isti. Rekoh, ne znam da je neko rodjen a da nije umro. Dovoljno dobra i istinita utjeha. Strah od smrti je realan, sve prisutan, ali nije presudan. Strah je najjaca emocija. Panika je njen predstavnik zadnje linije. Ali ni strah od smrti nije najveci strah. Vjerovali ili ne, ali najveci strah je strah od prestanka postojanja. Smrt nije isto što i prestanak postojanja.

 

          POSTOJANJE

 

          Naucno postojimo od kada postoji i univerzum. Sastavljeni smo od atoma koji su formirani u velikom prasku, ako vjerujemo nauci, ili smo stvoreni od atoma koje je gospodin Bog, Gospodar stvorio prvi dan postanka. Evolucijom smo do ovde dosli postepeno milionima godina, a po kreacionistima smo do ovde dosli razmjenom genetskog materijala direktno od prvog covjeka i zene. Bilo kako bilo postojimo od prvog dana. Ne u ovom obliku i formi, ali smo tu. Nakon smrti opet postojimo, malo drugacije nego sada, ali opet postojimo. Cega se dakle bojimo. 

Strah nas je gubitka spoznaje, svijesti i savjesti. Strah nas je da jednom vise necemo vidjeti, osjetiti, zamisljati, koristiti osjetila, imati emocije. Toga nas je strah. Ne zivota kao spoznaje, nego nas kao svijesti. Zato vjerujemo da je svijest poseban dio nas i da su kao sto je receno, dusa i tijelo posebni entiteti, razvojeni i prepoznatljivi. Dusa i tijelo, zivot i svijest. U visem cilju odricemo se uvijek tijela i zivota prije nego duse i svijesti. Ne postojimo ako nemamo svijest i nismo ljudi ako nemamo dusu. Jednostavno upravo onako kako je i napisano.

Zbog toga vjerujemo da je dusa besmrtna, tj da nastavlja egzistirati kao poseban entitet, cak i kada tijela vise nema. Materija i energija. Mogu i zajedno i razdvojeno. Kako? Pa jednostavno. To je jedno te isto. Materija i energija. Odbijamo pomisao da dusa i svijest zavise od materije. To su entiteti koji se hrane necim sto postoji i/ili mu ne treba hrana. Mozda dusa i nije energija. Mozda je nesto drugo. Samo da nastavimo svoje postojanje. Mozda je svijest nesto sto zivi u nekoj drugoj dimenziji i postoji iako se ne moze objasniti. Zato vjerujemo. Vjeri ne treba dokaz. Ali zasto nam je uopste potrebno osigurati nastavak postojanja. Kao prvo zbog straha koji se javlja zbog prestanka postojanja, i kao drugo zbog nastavka sluzenja Gospodaru. Taj dio je nejasno opisan cak i u organiziranim velikim svjetskim religijama. Sta poslije smrti, kada se nastavi postojanje, koja mu je onda svrha. Nagrada i kazna ?

Neki opet nude reinkarnaciju kao moguci razlog nastavka postojanja. Prezivjeti ponovo zivot i popraviti sve sto je bilo nejasno ili lose napravljeno u prethodnom zivotu. Nagrada i kazna? Lijepo. Neki cak objasnjavaju da se mozemo ponovo vratiti u fizicki oblik postojanja kao neki sasvim drugi oblik zivota. Kazna ili nagrada? Lijepo. Ko se vraca i zbog cega? Kako se odabire i sta bude sa onima koji se ne vracaju. Gdje budu, koja je njihova svrha. Sta je smisao svega. Siguran sam da svaki guru ima dobro objasnjenje za svako ovo pitanje. Ali ova pitanja su ionako filozofska i metafizicka. Svaki oblik vjerovanja je dovoljno ubjedljiv da covjeku ostaje samo da vjeruje ili ne vjeruje.

Objasnjenja su svakodnevna, vec preslusana i uvijek bez dokaza. Vidjeces kad prestanes zivjeti. Tad ce ti biti jasno. Vjeruj u to.