Nakon dva olujna dana, vani smiraj. Blago je predvečerje i terase kafeterija u centru grada su još jedanput prije snijega pune.

Ispijam svoj kapuccino i planiram kako u jednom điru obaviti što više stvari, kad najedanput osjetim nečujno šuljanje iza leđa. Pod moj lakat, ruka čovjeka koji mi je još uvijek nevidljiv, posve tiho spušta sličicu Gospe, veličine vizitke, luksuzni tisak na sjajnom luksuznom kartonu. Pogledam malo bolje, ispod sličice viri bijeli kartončić na kojem krupnim crnim slovima piše: 3,00kn. Sad vidim i raznosača, tj. prodavača Božje Majke. Pristojno obučen, prilično dobro uhranjen i samo ga tiho zamolim da pokupi te "božanske vizitke" Kako ih je nečujno spustio, šutke ih i pokupi i nimalo zbunjen nastavi dalje obilaziti stolove.

Da mi je pružio prazan dlan, vjerojatno bih bez razmišljanja posegla za novčanikom. Ovako, ljuta i na njega i na svoju reakciju, počinjem se pitati: Je li nova vrsta prosjačenja ili su škrabice izašle na ulice?A možda je to nova vrsta uličnog biznisa?

Računam koliko je terasa oko Centra, koliko potencijalnih "kupaca"? Ako čovjek ima računalo i printer, mogao je sam naštancati te "svete vizitke" Koliko može sakupiti tako, nije teško izračunati?

Gospa je svetinja u koju ne treba dirati, a čovjek je valjda samo dosjetljiv.