-Dobar dan – rekao je vuk i ušao u prvu mesnicu na koju je naišao u gradu.

Ono malo ljudi što je bilo unutra razmaknulo se od njega, neki ustuknuše od straha a neki od iznenađenja što se takav stvor usudio približiti ljudima a neki valjda i zbog onog mirisa svojstvenog samo divljim životinja, ne prepoznajući istovremeno isti takav miris, samo prekriven umjetnim mirisima i kod samih sebe.

Mesar nije ni trepnuo očima, njemu je bilo svejedno tko će kupiti meso, životinja ili čovjek, u konačnici samo je bio važan novac, pa mu je rekao:

-Dobar dan, što želite vuče?

-Želim mlade i svježe ovčetine, imate li je, nisam je vidio u izlogu.

-Nažalost nemamo, sve se prodalo, za ovčetinu se morate predbilježiti unaprijed jer svi je žele a ima je tako malo. Želite li možda svinjetinu ili neku drugu vrstu mesa?

-Ne hvala, - reče vuk, pa zareži i pokaže oštre očnjake prema uplašenim ljudima, te izađe iz mesnice. Gadilo mu se to ljudsko licemjerje i njihova nemogućnost da zapravo sagledaju sami sebe i da vide da nisu ništa bolji od njega.

I čovjek je životinja samo bez krzna ali ništa manje zato krvoločna, osjetio je to bezbroj puta na svojoj vlastitoj koži A i toliko su smrdjeli da je jedva izdržavao u njihovoj blizini, zar zaista misle da su tako ukusni za jelo. Ne, ljude je jeo samo povremeno i u prevelikoj gladi. Nakon toga redovno bi mu pozlilo pa ja morao danima pasti travu kao da je bijedni biljojed.

Izašavši iz mesnice osjetio je kako je ljudima laknulo kad se maknuo iz njihove blizine, ali laknulo je i njemu. Tumarao je još ulicama grada u potrazi za drugim mesnicama ali nije imao sreće, ovčetine nije bilo nigdje a on je čeznuo baš za tom vrstom mesa. Razmišljao je kako je zapravo zanimljivo da i ljudi i vukovi najviše vole i cijene baš isto meso, eto zato valjda i je nestašica u mesnicama. Hodajući ulicama grada čuo je kako šapću za njim i upiru prstom kao da je zaražen i opasan. Ne znaju ljudi da je on napokon odlučio svući svoje divlje odmetničko vučje krzno i odlučio postati pošten vuk, baš kao pošten čovjek.

Od sad pa nadalje, zaključio je, sve će raditi legalno i po zakonu, meso će kupovati u mesnici, neće ga više otimati od ljudi i nitko više neće na njega dizati hajku i ganjati ga kao zadnjeg bandita kroz šumu.

Eto, odlučio je postati pošten vuk.

I dok je tako besciljno tumarao osjećajući sve jaču glad pitao se dokle li će izdržati jer sve što je tražio i želio bilo je samo to da mu ljudi pruže šansu u životu. Shvatili bi oni na kraju da gotovo i nema razlike između vuka i čovjeka jer kad nas stisne nevolja svi u ustima krijemo očnjake, a kad nam ide dobro, samo svučemo vučje krzno.

A onda je kupio novine.

Ako se misli prilagoditi mora biti u toku ljudskih zbivanja, mora saznati što ljudi vole, što mrze, što jedu ( osim ovčetine ), zadnji put je pogledao vijesti na TV-u kad je upao u jedno seosko dvorište i poklao više komada kokoši, a to je bilo pred nekih ohoho mjeseci.

Na dnevniku su bili neki ljudi koji su se zvali poli-tičari, odmah je to preveo na životinjski jezik, ( kokoš-ptica )…nije volio perad, a nisu mu se svidjeli ni ti nadmoćni ljudi, bili su skroz različiti od ovih sirotana kojima je zaklao kokoši. Nije bio siguran da li je u pitanju bio kriv „prvi dojam“ ali gotovo instiktivno je požalio što nije upao kod ovih poli-tičara i napravio dar-mar u njihovom dvorištu.

...1 dio...