Kako sam odsutna primjetila sam zapravo kako sam se promijenila i kako me životne situacije mjenjaju, sve manje i manje imam vremena za stvari koje su me nekoć veselie i sve više i više me životna svakodnevnica i sve što ide uz to "usisava" u svoju kolotečinu...

Jedno vrijeme sam se dosta dobro odupirala svemu, ali previše svega je napravilo to da jednostavno sam popustila. Uhvatila sam se da više nisam dijete koje gleda sve kroz igru i koje se smije na sve to. Sve više sam sličnija okolini, sve više postajem osoba koja se prepušta jer pružanjem otpora nije profitirala. Kako god bilo , idalje me muči nepravda idalje me muče stvari koje nisu uredu, idalje govorim " to nije ok", " to se tako ne radi"... Još nisam uspjela gledati na "jedno oko". Ah, svijet je takav, ljudi su takvi i postoje stvari sa kojima se nikako ne mogu nositi, miriti. Radim divn posao koji bi bio još bolji da ljudi koji su u tom miljeu znaju koju on težinu ima i nose se na adekvatan način..

Da, da, čula sam sto puta : " šuti i radi"... Aaa ali... Od toga nisam profitirala, odšutim, odradim i mislim si...

Karma , karma je ta koja će to rješiti... I čekam, i čekam...

Kod mene i ima i nema novih stvari...

Obožavam mačke, brojim ih troje , idalje volim upozavati ljude, slušati ljude,prirodu... Pokušavam se nositi sa strahovima...

I upisala konačno autoškolu...

RAD NA SEBI?

EH, ne ponosim se sobom niti mi je to drago za reći ali tu stojim, zapravo sad sam pred zidom i nedavno sam to shvatila...

Jedno vrijme stojim i ne mičem se...

Zašto je to tako? Nedostatak vremena, motivacije, pritisak, obaveze...

Pucam po šavovima, izluđuje me spoznaja da većinu toga ne mogu promijeniti. Izjeda me to da nema boljeg rješenja...

Novo radno mjesto? Možda prije 5 godina, ali danas teško...

Nisam jedina, nije da sam izuzetak, ali šutim i pravim se da to nije ništa, ali nakon nekoliko situacija je, nakon nekoliko opravdavanja da to nije tak i da sam krivo shvatila osjećam se loše, osjećam se slabom i mučnina me ulovi na pomisao da idem na posao...

Dođem doma i mislim si, kaj sam zaboravila, kaj bude sutra, da li će me obavijestiti da nešto nisam napravila? Možda dramim ali nekad pomislim: da li je sve to vrijedno..?

A kako ste mi Vi?