Shvatiš da nisi pisao ne zbog toga što nisi imao inspiracije već zbog toga što su riječi bile oblikovane poput metka.Da bi tim riječima još više povrijedio sebe.

Shvatiš da te život uči novu lekciju svaki dan i da teški dani nisu tu da pokažu koliko si slab već koliko si jak.

Shvatiš da je vrijeme.

I da vratiti se doma, nekad znači vratiti se sebi.Kad je sve zaboravljeno i kada se osjećaš izgubljeno.

Trenutak kada shvatiš da tišina i tama sadrže istu količinu ljepote kao i svjetlost.

Shvatiš to da ukoliko bol ne prolazi da je zbog toga što ne slušaš šta ti ona govori.

Shvatiš da vrijeme ne može biti zaustavljeno.

Shvatiš da je prošlo godina i da si živio dovoljno dugo sa zatvorenim srcem.

Shvatiš da nije zbog toga što si se plašio biti ponovo povrijeđen već zbog boli koje si sakrio.

Sakrio duboko od sebe i od svih drugih.

Shvatiš da slomljeni djelići sadrže neke od tvojih naljepših sjećanja.

Ali da je život previše kratak da započinješ nove dane sa djelićima prošlosti.

Shvatiš da si napokon uspio nakon toliko vremena.

Skupio si sve oštećene dijeliće sebe ponovo, i da su baš oni “Kintsukuroi” spojeni zlatom iako oštećeni imaju prošlost i baš tako postaju mnogo ljepši i sijaju poput zlata.

Shvatiš koliko zapravo vrijediš i koliko si sebi potreban.

Da ništa više nije važno.

Život nema granica osim onih koje sami postavimo.

Napokon si slobodan,svijet je ponovo tvoje igralište.