Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
832
OD 14.01.2018.PUTA
Poduzetnici ugrožena vrsta
Poduzetnike spominjem jer ih oko sebe imam nekoliko. Slušam te ljude, njihove priče, svakodnevne borbe i ne mogu prestati diviti im se. Obično budem toliko šokirana, da ne znam što bih rekla za utjehu, kako pomogla. Ima toliko nevjerojatnih situacija u našoj sredini, da se uistinu moraš zapitati „u što smo se pretvorili“? Što reći poslodavcu kojeg nazove kartičarska kuća (Diners, Master ili sl.) i upozori na korištenje ukradenih kreditnih kartica u jednom od njihovih dućana. Ako, igrom slučaja zamislite da je to dućan sa samo 1 djelatnikom, nije teško dokučiti o kome je riječ. Djelatnik se tada bori rukama i nogama, kako se radi o greški (iako 80 kartica ne ukazuje na grešku), ali on odmah drugi dan (jer sigurno nije kriv) odlazi na bolovanje, umjesto na suspenziju. Htio - ne htio, poslodavac mora sam napraviti inventuru (jer kako istome vjerovati), a onda ga još i plaćati par mjeseci dok se bolovanje „preko veze“ ne otopi. Što reći tom poslodavcu? Da ne bude ogorčen, razočaran? Što reći poslodavcu koji u svom dućanu otkrije manjak robe od vise od 200.000Kn. Jasno, greške se mogu potkrasti. Kompjuter može pogriješiti. Kupci mogu ukrasti (jer je i to u HR vrlo veliki problem, ne biste vjerovali). No da li je moguća toliko velika greška? Da smo u srednjem vijeku, nekome bi mogli odrezati ruku jer postoji Božja zapovijed „Ne ukradi“. ALI što učiniti u današnje vrijeme? Krivično prijaviti radnike, čekati da dođe policija, istraživati što se je desilo i kako? U svakom slučaju, čekati, čekati, plaćati i dalje radnike koji su te prevarili dok se za tko zna koliko vremena nešto ne razriješi. Nije li jadno da poslodavac ne može vjerovati svojim djelatnicima, istima koji svaki mjesec dobiju od njega plaću? Koliko moramo biti licemjerni kad očekujemo od poslodavca sve, a onako uz put ukrademo nešto? Možda i ne krademo mi, ali smo primijetili da to čini netko drugi? Gdje je granica guranja glave u pijesak kao „nije me briga, to nije moj problem“. Što reći tom poslodavcu? Da organizira sindikat? Tko njega brani? Što reći poslodavcu koji je u današnje vrijeme svojim djelatnicima smanjio plaću, iz očiglednog razloga – smanjenja prihoda, a tada se svi počnu buniti. Gdje su bili i zašto se nisu bunili kad bi dobili povišicu svaki put kad su ostvarili plan poslovanja? Zašto se nisu pitali ili čudili svaki put kad su dobili božićnicu (zaslužujem li ja to) ili kad ih je poslodavac odveo na božićnu večeru? Kako se ne upitaju što ne valja kad im poslodavac organizira nekakvu zabavu u toku godine? Ne bi li bilo logično sad pomisliti „ možda da sad potegnem malo više, i kad nema novaca, pa da zajedno isplivamo van iz svega ovoga, a će poslije ponovo sve doći na svoje.“ Jasno, svi imaju svoje potrebe, i radnici i poslodavci, no baš svi kad nemaju u svom budžetu dovoljno novaca onda se kreše (osim države jasno). Što je tu čudno i nenormalno? Da li je bolji otkaz i zavod za zapošljavanje? Ili dati mrvicu truda za bolje svih sutra? Slušajući moje prijatelje, usudila bih se reći da je svijest hrvatskog radnika fokusirana samo na njega – kad će pauza, marenda, pa idem popušiti, kad će plaća, neki praznik.... Ne vidi širu sliku, ne razumije da uzimanjem wc papira ili samo gumice iz poduzeća svi gube (gdje bi došli kad bi svi uzeli nešto), ne želi sudjelovati i krađi, ali to čini znajući da netko krade, a on ignorira i sl. Biti inertan, u radno vrijeme ići na facebook, obaviti plac i sve ostalo.... tako ponašanje ne vodi nikamo, osim vrlo kratkoročno, a za to više nemamo vremena. Istina, kao što svi poslodavci nisu isti, nisu ni radnici. Apsolutno se slažem da ima poštenih, vrijednih i marljivih ljudi. Upravo zato, beskrajno se nadam da će se ove dvije grupe nekako spojiti. Svojim zajedničkim radom mogu postići puno jedni za druge, a i za društvo. Također se nadam da će se ostali - preponosni, prepametani, „premarljivi“ poslodavci i djelatnici zajedno shvatiti kud vodi nerad, kaos, osobni interes,.... Moja prijateljica koja se je vratila iz Švicarske, na pitanje o krizi i situaciji tamo, samo je rekla „al tamo nema krize“. Naravno, tamo svatko radi svoj posao, najbolje što može, nema beskrajne filozofije oko stupidnih stvari. Šteta što svi moramo poljubiti dno, prije nego se kritična masa pokrene i shvati. Do tada, dragi pošteni i marljivi, koristite vitamine, dodatke prehrani, odlazite na masaže i razne tretmane opuštanja jer jedino ćete tako možda izaći iz ove krize zdravi i dobrog psihičkog stanja. Kad bi samo svatko krenuo od sebe s pozitivnim idejama, namjerama, ..... to bi sigurno bio prvi korak prema izlasku iz naše ekonomsko-moralne-emocionalne krize.
bglavac
edin.kecanovic
