Meni se je sve to činilo kao da slušam malu djecu – „nisi me zvao da se igramo, pa neću ni ja tebe, ili ti nemaš isti autić kao i ja, a onda ne možeš imati ni ti...“

Da, zašto su se osjetili izostavljenima?

 

Npr. Ministar zdravstva, i sam po struci ginekolog, podržao je zakon o umjetnoj oplodnji prema kojem se ne smiju zamrzavati jajne stanice žena (vrlo jednostavno rečeno i kratko), pa tako jadne i već dovoljno izmučene žene svaki mjesec moraju izdržati novo mučenje i proceduru (isto je prihvaćeno u gotovo svim zemljama Europe). Dakle umjesto da razumije i olakša, podržao je neke druge interese i otežao pacijentima. Osim toga, za vrijeme njegovog mandata postaje aktivan i zakon koji podržava pušenje. Bolesni ljudi će puniti bolnice sve više i više, umjesto da režu troškove,  postanu rentabilnije i edukativne ustanove koje ukazuju na štetnost po zdravlje. Logično i pronicljivo.

 

Sindikati. Pogledajmo samo predstavnika sindikata Lufthanse sinoć na TV - kulturan, elokventan (dakle educiran) čovjek, pred TV dolazi u odijelu. Nikad me niti jedan predstavnik naših sindikata nije dojmio kao ovaj sinoć. Kod nas sve nešto govore, buse se u prsa i osim opće pomutnje nikakav rezultat ne vidim. Radnicima treba ovo, treba im ono... Naravno da im treba, ali da li je u ovoj KRIZNOJ I RECESIJSKOJ godini bilo potrebno izglasati 25 dana godišnjeg (i to po hitnom postupku u Vladi? da li je to bilo najhitnije što nam treba i/ili najpametnije?). Pitam se tko će i s čime platiti godišnje i sva ostala davanja za plaće djelatnika? Možda poduzetnici koji su stisnuti sa svih strana?!?

 

A poduzetnike nitko ne spominje. Osim što postoji jedna negativna slika o njima (kako i ne bi kad ih žuta štampa prikazuje u nekom glamuroznom (glupom) obliku, gdje se kupaju na ljetovanju i koju jahtu voze). Ne, ovdje ne mislim na te, već na poduzetnike koji nešto poduzimaju, ulažu svoj novac, stvaraju, privređuju, isplaćuju svoje radnike i to ne minimalcem. Govorim o ljudima koji se negdje ne vide, već razmišljaju o svom poslu, stalno pokušavaju biti bolji i uspješniji. Te iste ljude nitko ne spominje ili vrlo malo. A njima je trenutno najteže, skoro bih se usudila reći. Cijela privreda stoji, nitko ne plaća račune (državne firme imaju najviše odgode?!) ili pak kasne s plaćanjem; prodaja/proizvodnja stoje.  A država treba svoje, nema odgode, treba sve isplatiti na vrijeme. Nebrojeni inspektori koji dolaze, suludo kažnjavaju i pune blagajnu. Svaka inspekcija će naći grešku kad hoće, svima je to jasno. Samo, kod nas se greške naplaćuju po 50.000, 80.000kn (nekoliko puta više nego negdje vani). A koliko samo treba raditi da bi se greška platila? Da li vam je logično da na jedno gradilište dođe 7 inspekcija u 2 mjeseca? A dok je zgrada bila ružna i derutna nitko nije dolazio! Jal ili prilika za naplatu? Briga o građanima svakako nije, jer bi već prije netko svratio i ukazao na nedostatke, a nije, i to godinama....

 

Čak i oni koji ulažu u razvoj, grade, šire posao zapitali su se vjerojatno bezbroj puta što im je to trebalo -  različite dozvole, tona potvrda i papira, na čekanju po 4-5 godina. I kad dobiju papir, već su isplatili stotine tisuća kuna, a još nisu zakopali ni lopatu. A kad se jednom objekt izgradi (opet po suludim građevinskim cijenama samo za poduzetnike jer m2 za njih nije isti kao za ostale građane?), svi gledaju kako on zarađuje???? A do zarade, trebaju još godine....a tko im uopće može vratiti zdravlje i sve živce koje su putem potrošili? Da, to je njihov odabir, znam, ali...

 

Radnici su sve ugroženija grupa, slažem se, i neki jedva spajaju kraj s krajem. Ipak, oni ne snose rizik, a većina ima i izbor (moja baka je radila 3 posla u teškom periodu života da bi prehranila svoje dvoje djece).  No što kad uhvatite radnika kako krade, proces traje opet godinama....ako ga suspendirate, on je već drugi tjedan na bolovanju i to 6 mjeseci. Gdje je tu opet pravda?  

 

Među poznanicima i prijateljima imam puno poduzetnika koji pošteni, marljivi, rade i šute. Ovisno o njihovom uspjehu i njihovi djelatnici dobiju nagradu (na mjesečnoj osnovi), promoviraju radnike na bolja mjesta, potenciraju njihovu edukaciju i razvoj.  Jedan od njih svom djelatniku je platio psihologa , ali zbog privatnih stvari, ne službenih jer je vidio da puca i da mu treba! Ima još ljudi među poduzetnicima (pogrdno zvanim privatnicima).

 

Neki koje znam, vode firme od 5 do 100 ljudi, probajte slobodno svi! Jer nije lako nervirati se, ne spavati, biti odgovaran imovinom i svojim obrazom za sve što se loše desi. I tako svi do jednog. A jedan naš ministar je jednom prilikom izjavio „kako ja mogu znati što radi moj vozač?“, kako jedan direktor poduzeća može odgovarati za sve svoje djelatnike? A o obrazima i aferama političara neću ni govoriti. Nije li vrijeme da se na sve počne gledati isto, mjeriti učinkovitost na isti način ili sličan? Dvostruka mjerila ne vode nas nikamo. A niti represija na određene dijelove društva.

 

Neki dan sam razgovarala s jednim od tih poduzetnika, mojim prijateljem, i rekao mi je „Najradije bih sve zapalio i otišao. Trebalo bi sve poduzetnike staviti na avion i neka odu na 5-6mjesci, kad su glavni krivci, pa da vidimo kako će onda Vlada, sindikati, upravljati sa svime i koga će onda mrcvariti.“  

 

Nemojte me krivo shvatiti nemam ništa protiv radnika, niti pušača, niti bilo koga iz ovog teksta niti  na društvenoj ljestvici, jedino želim ukazati na tu grupu ljudi koja mi se također čini ugrožena i pritisnuta sa svih strana, a većina šuti, radi i trpi i nada se boljim vremenima.

 

Dragi poduzetnici, divim vam se i ukoliko odlučite poletjeti tim avionom, shvatit ću jer kod nas nije lako raditi, investirati, zaraditi, ni imati, a još za sve garantirati zdravljem i obrazom.