Pažljivo sam pročitala Borisov članak, bila osupnuta nekim komentarima, koji, u svojoj nepromišljenosti, nisu trebali uopće biti izrečeni, čak ni u dobroj namjeri, jer zadiru u najranjivije i najosjetljivije predjele duše...No, ne želim nastavljati raspravu o obiteljskim odnosima, mislim da je tu dosta pokrenuto, treba sada pustiti vremenu da posloži sliku u cjelinu...Želim pokrenuti temu o drugoj stvari, za koju mislim, Borise, da je čučala negdje u pozadini, čekajući svoj trenutak..Kao lavina koju namjerno dozoveš, jer si već sit čekanja i cjepidlačenja, načinjanja teme malo po malo...

Ako nisam u pravu, Borise, oprosti,ali zaista, već dugo vremena posmatram i osluškujem, koliko je naše društvo na Magicusu spremno otvoreno i potpuno iskreno govoriti o temi homoseksualnosti..

Priznajem, malo me je potaklo i ovo sa prolaskom gay-pride-a u Splitu, i tek sada naslućujem koliko smo zapravo strašljivi i primitivni u pogledu ovih stvari..

Govorim u množini, ali sebe nikako ne uključujem u masu onih koji nasiljem pokazuju svoje stavove.."Besnii i presni"-kako jedna pjesnikinja u svojoj pjesmi reče, davno, kao svjedok studentskih demonstracija, za vrijeme "Hrvatskog proljeća"...

Pratila sam ritam ljudi, ovdje, među nama, i shvatila da se većina drži "zlatne sredine"..Da se ne postavi ni na čiju stranu, posebno ako se radi o tako osjetljivoj temi, kao homoseksualizam..

Ako se odobrava, automatski se svrstava u njihovu grupu..Ako se osuđuje i napada, stvara se slika tvrde i konzervativne osobe, a u  liberalnom smo vremenu, i izlazimo iz "mode"...

Pa se izabire varijanta podvijanja repa i sakrivanja u puževu kućicu..

Ponekad je potrebno, zapravo NUŽNO napraviti iskorak i slijediti sebe, ma koliko bolno i teško bilo..Ali bez doze osuđivanja i prosuđivanja..

Može li se to?

Sudeći po ovih 10 000 ljudi koji su nasiljem izrazili svoj stav, čini se gotovo nemoguće..

A ja ne želim nikako i nikad slijediti druge, želim slijediti sebe, jer, u svemu pomaže otvorenost i spremnost samog sebe na vlastitu promjenu iznutra..

Ne mogu uticati na onu razularenu masu ljudi, ali mogu izjasniti i pojasniti moj glas duše iznutra..

Moja duša je otvorena  i shvaćam, da je stvar puno delikatnija i osjetljivija nego što ljudi misle..

Homoseksualizam se proglašava bolešću,navlači mu se genetika, ali zapravo, da li ga je itko pokušao razumjeti i shvatiti u iskonskom svjetlu duše, ne samo tijela?

Knjiga Michaela Newtona "Sudbina duša"-koju toplo preporučujem svima-daje veličanstven i potpun odgovor kojeg sam tražila i čekala..

Prije toga,mislila sam da je jedan sasvim mali procenat koji utiče na homoseksualizam-neriješeni obiteljski odnosi, no, poslije čitanja ove knjige, brišem i taj procenat...

Prepisujem vam dio iz te knjige, koji je potpuno pružio odgovor mojoj duši..Dr.Newton je hipnoterapeut koji duše vraća u život prije ulaska u ljudska tijela...Ovaj puta, "pacijent" je bio homoseksualac, tako da je i  sa te strane objašnjeno sve...Znam, mnogi će reći da ne treba objašnjavanje i ne daj bože advokat nekome tko jasno izražava svoj stav, no, ovo i ne pišem radi njih..Već radi onih koji u svojoj tvrdokornosti ne žele vidjeti dalje od nosa...

"Dobar primjer duše koja se priprema za težak život je izbor homoseksualnog tijela.Budući da je predispozicija za homoseksualnost u osnovi biološka a ne rezultat društvenog učenja i okoline, duše biraju takva tijela iz dva temeljna razloga: Mnoge duše u 75% slučajeva biraju tijela jednog spola zato što se udobnije osjećaju kao muškarci ili žene. Otkrio sam da moji homoseksualni klijenti započinju s procesom mijenjanja spolova u životima, što je odraz RAZVIJENIJIH duša. Odluka duše da se rodi kao homoseksualac ili lezbijka jedan je od načina za ostvarivanje tog prijelaza zato im njihov trenutni spol nije poznat kao tijelo suprotnog spola- tako muški homoseksualci mogu imati osjećaj kao da se nalaze u tijelu žene.

Drugi,i mnogo važniji čimbenik zbog kojeg duše biraju homoseksualnu ili lezbijsku orijentaciju u budućem životu je odluka da žive u društvu koje će gajiti predrasude prema njima. Moji klijenti homoseksualci ili lezbijke obično nisu mlade i neiskusne duše. Ako su otkrili svoju orijentaciju to znači da su odlučili voditi život u kojem će plivati protiv struje u kulturi s rigidnim stereotipima povezanim sa spolnim ulogama. Oni se moraju uzdići iznad javnog zlostavljanja da bi otkrile samopouzdanje i vlastiti identitet. To zahtijeva smjelost i odlučnos koju mogu vidjeti kada ih povedem u prostoriju za izbor života gdje su donijeli tu odluku..."

Ovim citatom završavam i ovaj poduži članak..Ne navodim još neke razloge radi kojih razbijam svaki pokušaj homofobije: susret dvaju srodnih duša...Tko može osuditi to prepoznavanje, taj je daleko od istinskih dubina duše..Neki to prevaziđu, bivajući zadovoljni što su se sreli ponovo i prepoznali, zahvaljujući univerzumu koji ih je sastavio opet...Nekima ostaju neriješene i neraspletene emocije od kojih ne mogu pobjeći, nego je tek potpun suživot rješenje...

Nije sve crno i nije sve bijelo..Shvatiti te nijanse zahtijeva određenu duhovnu zrelost i pomirenje sa sobom sa svime u sebi..Čekajući strpljivo vrijeme kada nam tijela neće biti potrebna za potpuno sjedinjavanje do kraja...Za sada nam trebaju i koriste..Da bi naučili svladati osuđivanje i ograničenost...

Ja osobno, ne mogu mijenjati druge, ali svojim razumijevanjem mogu djelovati, prvo u svojoj obitelji, a onda dalje...Tvrdo je to tlo..Treba ga obrađivati s ljubavlju..I opet, bez otvorenosti i osjećaja za druge, ništa ne možemo učiniti...