Jada se plavuša plavuši: „Danas sam pala na vozačkom ispitu.“ „Ma, što se dogodilo?“ „Pa, nemam pojma… ušla sam na kružni tok, na prometnom znaku je pisalo – 30… ja sam odvozila trideset krugova oko kružnog toka… i onda su mi rekli da sam pala.“ A druga će plavuša: „A jesi li sigurna da si dobro brojala?“

   Kad sam pročitala ovaj vic, sjetila sam se satova vožnje jedne plavuše – mene.

   Jedva sam dočekala osamnaestu godinu i, da proslavim punoljetnost, odmah sam upisala auto – školu. I tad je krenuo jedan savršeni niz tragikomičnih situacija. Sjećajući se toga mogu odgovorno tvrditi – kada moj instruktor vožnje tada nije dobio slom živaca, neće nikad! Al' stalno je gutao neke tablete. Nisam sigurna jel' to bio Apaurin ili Normabel, al' sigurno nije bilo ništa treće. Ma, šalim se…

   Prvi sat vožnje. Doveze me čovjek na pravac gdje nema baš puno prometa, izađe iz auta, otvori mi suvozačeva vrata i reče: „Mala, ajde, sad ti voziš!“ Samo što se nisam počela krstit' rukama i nogama. „Ja? Pa šta je vama? Ja uopće ne znam voziti!“ A on će, potpuno mirno: „E, neću ni ja… jer – ja znam… a ti ćeš sada naučiti.“ Tad sam ga prvi i zadnji put vidjela mirnog… „O, bokte!“, pomislih, „ovo mi ne miriše na dobro… ovaj je čovjek optimist bez pokrića…“ I sad, objašnjava on meni – kvačilo, gas… al' nikako da izniveliram, spojim, nikako da upali. Pokušam deset puta, dvadeset… ma, nema teorije! U jednom trenutku pogledala sam ga u oči i mislim se: „E, ne uspijem li sad, gotova sam!“ jer su čovjeku iz očiju frcale iskre od bijesa. I tad sam, napokon, uspjela… i otelo mi se: „Yes! Yes!“ I onda je, nakon par metara, auto stalo. I ajmo ispočetka…

   Pokazivač smjera što se pomakne prije skretanja, nakon skretanja se trebao vratiti u početni položaj, a dotad bi lupkao. Jednom, nekoliko minuta nakon skretanja, pita mene instruktor: „Čuješ li ti, mala, da nešto lupka?“ „Ja? Ne čujem.“ Onda bi on vrisnuo: „Gasi žmigavac!!!“

   Ne mogu niti nabrojiti sve tragikomične situacije sa mojih satova vožnje, ali znam da me ekipa iz razreda, nakon što sam im ispričala neke od dogodovština, iskreno i najozbiljnije zamolila da ispišem na komadiću papira datum i sat vožnje tako da nitko od njih u to vrijeme ne izlazi na ulicu. „Ali, ja uvijek stanem pred pješačkim prijelazom“, pravdala sam se. „Neka, neka“, rekli bi oni, „za svaki slučaj.“ I otad sam ih (usmenom predajom) obavještavala kad mi je sat vožnje… a instruktoru sam prenijela njihovu preporuku da preostale satove vožnje odrađujemo na aerodromu… u Ćilipima.

   Nećete vjerovat', al' ako se cesta uvijala udesno, ja bih dala desni žmigavac pa bi me moj instruktor pitao: „Di ćeš ti, mala?“ U brdo?“

   Ako bih vozila nepreglednim pravcem, nagazila bih nemilice na gas na što bi moj instruktor čupao kosu i govorio: „Mala, diži nogu s tog gasa! Ti nemaš pojma o vožnji.“ Valjda me skužio jer… kad bih pogledala desno, čitavo bi auto krenulo udesno… Uh, bolje mi je da šutim…

   Parking mi je bio trauma… čak i kad na njemu ne bi bilo nijedno parkirano vozilo. „Parkiraj se pod kutom od 90 stupnjeva“, rekao bi čovjek i ja bih probavala i probavala i probavala… Jednom sam očešala vozilo na parkingu (ma, ništa strašno!), a jednom sam čak uspjela ogrebati vozilo parkirano uz cestu dok sam vozila kroz grad. Ja zapravo nisam ni skužila koliko sam se približila, samo sam pogledala u instruktora i upitala ga: „Šta je ovo zastrugalo?“. Čovjek je zanijemio. Mislila sam da nikad više u životu neće progovorit', a kamoli zaurlat', ali je… zaurlao je!

   Nakon svega ovoga, nećete vjerovat', al' testove sam prošla otprve (čisto da znate da ona plavuša iz vica nisam bila ja)… i prvu pomoć… psihotest… i vožnju također. Bilo je to stoga što sam zatekla potpuno prazan parking pun savršenih mjesta na koja sam mogla ući gotovo pravo. Sve je prošlo OK i komisija mi je rekla: „Čestitam! Položili ste!“ (Tada mi se učinilo da se moj instruktor blaženo nasmijao i promrmljao: „O, hvala ti, Bože!“ Prije toga, uopće nisam znala da je religiozan.) „Samo smo vam našli jednu zamjerku, ali zbog toga nećete pasti. Češće gledajte u retrovizor!“ Mjesec dana poslije, retrovizor me skoro došao glave… i ja sam se pozdravila s vožnjom. Ionako više volim gledati panorame, krajolike dok netko drugi pali svjetla, skreće, pretječe, pazi na semafore, znakove, pješake…

   Baš se nešto mislim… mogla bih uplatiti koji sat obnove vožnje, ali neću, neću… jer jako volim ljude… i one životinjice što trčkaraju po cesti, uz cestu… I tako, kažem vam, to što ja više ne sjedam za volan je mali korak za mene, ali veliki za čovječanstvo!“