Teško je danas ostati ravnodušan kad je televizija Olimp modernog svijeta, a novinari naši Bogovi. I kome da vjerujem sad kad sam samo mali Božji klon, taj jedan jedini čovjek kojeg su primorali da živi u farsi glamuroznosti " reality show-a".
Kome da vjerujem, kad će većina mojih vršnjaka umrijeti otrovana ambrozijom i nektarom suvremenog svijeta Coca-colom i Mcdonaldsom? Tko jesam? Tko da budem? Još jedna djevojka s naslovnice modnog magazina, koju će društvo ubrzo prožvakati i odbaciti da bi našlo nove djevojčice koje nose lice nasmijane moderne lude. Što da radim? Da obučem na sebe vojničke uniforme i borim se za sebe i sebi slične? Da se borim da budemo ono što jesmo, da stvorimo neko novo mjesto u kojoj će svi ljudi imati pravo na individualizam, bez glupih premisa kozmopolitanizma? Kako?
Pa zar nije tako očito da sam crni pijun među bijelima i najcrnji među crnima?
Što da radim? Kako da odigram? Kad sam najzamjenjiviji pješak u šahu?
Hoću li tako beznačajno izginuti u početku ili ću stići do kraja i postati kraljica?
Kako je to moguće!? Kad su na svim stranama protivnici i što god odigram pogrešno je?
Hoću li stići do kraja, kad samo rijetki stižu?
A ponekad ni oni, pa baš nitko…
Hoću li stići do kraja ili tako bijedno izginuti u startu?!
Kako ostati ja; pokraj milijardi ispravnih ja koje mi suvremeno društvo nudi?