Sadašnji je Papa započeo oštru akciju protiv pedofilije u crkvenim redovima. To je lijepo i ispravno, međutim, potrebno je istaknuti neke aspekte koji se, u vatri nasilne medijske kampanje – i dalje ignoriraju. Prije svega, recimo da pedofiliju izvode najniži predstavnici roda homo sapiensa. Pedofilija se u ovom aspektu može usporediti s pokusima na djeci (osobito blizancima) koje je izvodio Joseph Mengele u Auschwitzu 1943. i 1944. godine. Iako će dijete fizički preživjeti nasilje nad svojim tijelom, to će za njega ostaviti psihološke posljedice za cijeli život.

Pedofilija je najteži i najodvratniji zločin protiv ljudskih bića. S kršćanskog stajališta – evo još jedne eksplicitne paralele – to se može usporediti s eutanazijom mentalno oboljelih ljudi, koje je provodio Treći Reich na početku svog postojanja. Jer, svaki čovjek je stvoren na sliku Božju, od začeća do smrti…

Pedofiliju, stoga, treba najteže osuditi. Ali, to ne znači da nije potrebno usvojiti kritičku distancu prema kampanji sadašnjeg Pape protiv nje. Razlog je univerzalan. U prosjeku, pedofila ima među svećenicima, kao i u ostaloj populaciji. Ni više, ni manje. Što se Hrvatske tiče, brojke govore same za sebe. Navodimo primjer iz elektronske enciklopedije:

„Prema istraživanju Vranić, Karlović i Gabelica iz 2002. godine, bilo je u Hrvatskoj prije svoje četrnaeste godine izloženo nekoj vrsti (kontaktnog ili nekontaktnog) seksualnog nasilja 25% djevojčica i 16% dječaka. Živčić-Bećirević i Sesar nalaze 2008. godine učestalog seksualnog zlostavljanja do navršene petnaeste godine života od 13% za djevojke i 21% za mladiće. U oba ova slučaja obuhvaćena su iskazanim brojevima također i ona djeca koja su zlostavljana u doba kada su već ušla u pubertet“.

Iz toga neminovno slijedi, da Katolička crkva ne može ni u kojem smislu biti središte zlostavljanja djece…

Ili, kako je rekao biskup Jezerinac – pedofilija je u Crkvi stara tema koja se oživljava već mnogo godina. „Danas napadaju samo Katoličku crkvu. Ne napadaju druge. Govore o nečemu što se dogodilo prije 50, 60, 70 godina. Sada ti to dokaži…”

Ako pedofilija nije problem, ima jedan problem, koji je bitan. Zove se – celibat. Kao i pedofilija i on se protivi ljudskoj prirodi. Također je u suprotnosti s temeljnim objavama kršćanskih pisaca, odnosno, autoriteta koji govore o činjenici da je ljudska duša, naravno, kršćanska – “anima humana naturaliter christiana”: Na početku Izlaska – prva Mojsijeva knjiga – čitamo i da je Bog stvorio čovjeka i ženu kao nerazdvojne: što bi Katoličku crkvu i Papu, kao njezina zapovjednika, trebalo najviše zanimati. Čovjek postoji samo uz ženu…

Znamo, da je deset posto svećenika sretno u celibatu, a ostali – nisu. Svaki je ulazak u svećeništvo dobrovoljan; u pedofiliji, žrtve su prisiljene. Ako Papa, koji je apsolutno prisegnuo na aggiornamento, mora nešto učiniti, onda to nije rat protiv pedofilije, nego eliminiranje – celibata. To bi Kristovu nevjestu vratilo Kristu: Krist evanđelja išao je i tako daleko, da je imao apsolutno razumijevanje za seksualne delinkvencije između heteroseksualaca i preljuba. Kao Božji Sin, znao je da čovjek nije monogamno biće: ako evanđelje (Euangelos, prema grčkom, dobra vijest), gledamo još dublje: nije opraštao toliko ljudima, nego prije svega – ženama. Za Krista, odnos između muškarca i žene bio je najprirodniji, mutatis mutandis, u svim konfiguracijama koje život donose. Također i u preljubu.

Bergoglio, u skladu s takozvanom sumnjivošću (ili tračanjem – “doublespeak”) koju je George Orwell definirao u svojoj pamtljivoj knjizi „1984.“, namjerno stvara problem (pedofiliju) kojega nema. Tako je maskiran problem (nasilje celibata), koji u suštini postoji.

A “samopromocija” pedofilije koju uvodi ovih dana Vatikan, ima strašne posljedice: Henri de Lubac, veliki kardinal, jednom je rekao: “Nema veće patnje za kršćane od ponižanog lica Kristove nevjeste, Crkve”. I njezin utemeljitelj, Isus Krist, bio je prvi nasljednik apostola Petra (prvog Pape), “A ja, ja ti kažem: Ti si Petar, i na tebi ja ću izgraditi crkvu svoju, a Vlast Smrti neće imati snage protiv nje” (Novi zavjet, prijevod Tomislava Dretara). Kao da sada Crkva sama sebe ruši…!

Pedofilija je stvar koju procesuiraju policija, tužiteljstvo i druge sudske institucije. Pedofili (opet!) su među svećenicima jednako kao i među drugim ljudima. Policijske i sudske institucije moraju se baviti pedofilima među svećenicima, kao što se moraju nositi s pedofilima u ostatku stanovništva. To ni najmanje nije problem Crkve. Ta je spoznaja univerzalna: ali, ako Petrov zamjenik na Zemlji sam počinje izlagati grešnost svoje Crkve (koje u biti nema!), to znači, da prihvaća jezik “paklenih vrata”: one sile koja od početka ima samo jednu namjenu – uništiti što je Krist ustanovio. Čovjek kojemu je stalo do Krista mora tada udariti o sva zvona.

Vatikanska kampanja protiv pedofila u katoličkim redovima, ni malo nije slučajna: ona je jedan od moćnijih mehanizama kojima se pokušava uništiti Katoličku crkvu, jer je kršćanstvo suvišno u planu novog svjetskog poretka. Kršćanstvo i katoličanstvo moraju najprije nestati iz Europe, kako bi nestali s ostalih kontinenata. Uz ovo ide najprije podučavanje spolnog identiteta bez identiteta (uvođenje tzv. trećeg spola ili kombiniranog spola), nacije bez nacionalnosti (tzv. europski federalizam), vjere bez Boga i tako dalje. U ovo se svrstava i podučavanje kršćanstva bez Krista, što danas čini većina “modernih” filozofa i naučnika, npr. francuski filozof, Badiou, ili francuski nobelovac, Christian de Duve.

Ali Krist, kao utemeljitelj kršćanstva, bio je neumoljiv: ili On ili nitko: to su shvatili svi europski narodi, cijela europska povijest: solus Christus, sola Scriptura: samo Krist, samo Sveto Pismo… Još nešto: totus Christus ili Christus integer! Jedan, jedini i nedjeljivi Krist. Ali, njega se danas u Vatikanu želi – diktiranjem multikulturalizma – zamijeniti nekim apstraktnim božanstvom bez sadržaja, što će biti prihvatljivo – za svakoga i – za nikoga. Kada vidimo otvaranja vrata Europe svima koji mrze kršćanstvo, znamo, da neki u Crkvi sami izvode još jedno – križanje vlastitog Učenika. Stvar nije ništa novo, od kada znamo za Judu Iškariotskog.

Gdje smo došli!? Ivan Pavao drugi i kardinal Ratzinger bili su zadnji koji su još shvaćali što se događa. “Ti si Petar stijena, na toj ću stijeni postaviti svoju Crkvu. I vrata pakla ju nikada neće pobijediti.”

Koliko još dugo?

autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda

www.7dnevno.hr