Još bih se malo nadovezala na temu mjeseca za listopad "Znate li čime se hranimo".

Dala bih samo nekoliko primjera s kojima ste se sigurno i sami susretali u svojoj kuhinji.

Paradajz u supermarketima. Ne samo da nema okusa i mirisa, nego vam treba motorna pila da od njega napravite salatu s dodatkom mnogo luka da je možete pojesti. Jednom sam ga kupila tjedan dana prije nego što smo išli na more, ostao je dva tjedna u frižideru. Vrativši se s mora on je bio isti koda sam ga jučer kupila. Ni bakterija ga nije htjela koja razgrađuje sve organsko. Zaključila sam da je ovaj paradajz kiborg i bacila ga u kontejner za reciklažu plastike. 

Kineski češnjak (kojeg sam već spominjala). Bijel kao snijeg. Nije mi jasno gdje ga drže, čime ga hrane .... Kako bilo da blo zbog ovog češnjaka sam pola sata svojoj maloj nećakinji morala objašnjavati da češnjak ne raste na grani.

Sladoled od kivija. Poslužen u jednom hotelu. Ej, koda sam u usta stavila žlicu Karbon ljepila, indentičan miris, a za okus ne pitajte ! Bilo mi neugodno ispljunuti pred ljudima pa sam silom prilika progutala. Cijeli dan me podrigivanje vraćalo u djetinjstvo, na školski sat likovnog odgoja.

Našlo bi se tu još mnogo stvari koje s majkom prirodom nemaju ništa zajedničko. Često sam si postavljala pitanja kako će takva prehrana djelovati na zdravlje naše djece. I mnoge neobične stvari se već događaju. Više nego ikad ima alergične i asmatične djece, većina trudnica mora ležati tokom trudnoće zbog prijetnje spontanog pobačaja. I još jedna pojedinost koja meni već dugo upada u oči. Možda će biti smiješno, ali prosudite sami. Sva ta djeca imaju noge ko peraje. Svi dečki nose broj cipela 45 i više, a djevojke 40 i dalje. Totalan asimetrija s njihovom visinom. Sve se manje kreću, a stopala im sve duža. Čini se da bi sve to mogla biti posljedica modificirane hrane, hormona u hrani i tko zna još čega .....

I sad bih trebala završiti ovu priču sa nekakvim zaključkom, a ja ga eto nemam jer zbilja ne znam kamo će nas sve to odvesti, a jest se mora.