Pad u slobodu

Već mjesecima otvaram ovu praznu stranicu bloga, napišem dvije riječi, pa zatvorim… Strah me napisati novu stranicu, potpuno drugačiju od svega što je do sada napisano na ovom blogu. Autorici od prije 3 godine današnje razmišljanje i spoznaje djelovali bi bogohulno, izgubljeno i beznadežno. Mogla sam jednostavno pobrisati stare postove. Ali neću. Neka se vide razvojne faze. Neka se vidi iskrenost, ljubav, zaluđenost, naivnost i sljepilo koje sam živjela. Mislila sam da sam uhvatila Boga za bradu.. a uhvatila sam čovjeka.

Zapravo…dobila sam lekciju života, buđenje koje nisam mogla ni zamisliti. Bolno i šokantno, a istovremeno toliko oslobađajuće  da su svi ”autoriteti”, gurui, mistici, sveci popadali kao kruške u naletu buđenja i uzdizanja vlastite svijesti ove male, naizgled sitne, nebitne i slabe dušice… Ljudi ne shvaćaju da moć koja leži u autoritetima jeste upravo njihova vlastita moć, koju su im oni svojevoljno ili izmanipulirano predali. Oni se kite vašim perjem. Žive na račun vaše energije. Vode vas žedne preko vode. I ne, ne vode vas slijepci. Vode vas ljudi koji dobro vide, i taj vid zloupotrebljavaju.

Možda moje riječi zvuče brutalno, bogohulno i nezahvalno. Ali mislim da mi moje dugogodišnje iskustvo u gurumaniji daje pravo da govorim. A prenosim samo VLASTITO iskustvo, ništa drugo. Dugo mi je trebalo da prihvatim i priznam sebi ovo što mislim i osjećam kao svoju Istinu. Bog mi je svjedok da me u životu ništa nije zanimalo osim Istine. Mislila sam da su u duhovnom svijetu svi iskreni jer ako u tom svijetu nećemo biti iskreni i onakvi kakvi stvarno jesmo, pa gdje ćemo onda? Ali, kako kaže stara narodna poslovica: ”Ne  ide svatko u crkvu Boga moliti.” Tako i u duhovnosti nisu svi radi Istine tu. Najteže mi je pala spoznaja da autoriteti kojima sam se divila, smatrala ih svojim duhovnim ocima, zaštitnicima, životnom inspiracijom nisu ono za što se predstavljaju. Zapravo nije da mi je teško pala ta spoznaja, nego mi je bilo teško priznati samoj sebi da ono što vidim može biti istina. Da nisam luda, zalutala, izgubljena, pod napadom entiteta ili ”u padu” kako vole etiketirati svakoga tko se usudi preispitati njihov autoritet, znanje, moralnost i ljudskost.  Na sve načine sam se pokušala prisiliti da ostanem u stadu, ali iskrenu i neiskvarenu dušu teško je natjerati da se u blatu valja ako to ne želi. A moja nije željela.

Kad mi  je koprena spala s očiju shvatila sam da se sve religije, organizacije i kultovi temelje na istoj stvari – oduzimanju moći ljudima, manipulaciji, zastrašivanju i prijetnjama padanjem na nivo svijesti kamena, lošom karmom, nesretnom sudbinom i bolestima, uvjeravanju da je baš taj guru posebni avatar i svetac, a mi smo baš veliki sretnici što smo imali tu čast da nas uzme pod svoje, mi smo odabrani i posebni.

Probuđene osobe to ne rade. Što fali kamenu? Što pobogu fali nivou svijesti kamena, šume, ptice? Kako probuđena osoba vidi razliku između vlati trave i čovjeka? Svi smo djeca iste Majke, svi smo kreacija i imamo svoje mjesto u svemiru. Nitko nije manje vrijedan, nitko nije poseban ili odabran. Svatko ima svoje mjesto po svojoj mjeri.

Znam da je sve ovo samo igra, kozmički ples, matrica. Ali mislim da nema bolnije i podlije igre od ove u kojoj se izmučenoj, napaćenoj i umornoj Duši koja vapi za Slobodom nude likovi koji ih iskorištavaju za uzdizanje vlastitog ega i liječenje kompleksa, a da ne pomišljam na gore stvari.

Odgovornost leži i na drugoj strani koja je pala u zamku…znate zašto? Zato što je najlakše ”naći Učitelja” i ”predati mu se”. Misliš ehh sad kad sam našao učitelja, on je rekao da sve njemu predam i prepustim, znači on je odgovoran za moj život i moj duhovni razvoj. Lako je tako pajdo!  Ajde se suoči s Prazninom, s onom velikom, groznom, mrtvom, besmislenom Prazninom… gdje nema nikoga i ničega. Suoči se s mogućnošću da je sve promašeno, da živiš u najgorem od najgorih svjetova, da se možda nikada nećeš izvući odavde, da patnji nema kraja, da je bol i tuga sve što ćeš imati za doručak, ručak i večeru do kraja svog zemaljskog života, a možda i nakon toga, da si promašio cijeli svoj život, da si propustio napraviti nešto od života, da si propustio slušati sebe, voljeti, igrati se, živjeti. Suoči se s time da kad ti je najteže nema ruke pomoći, nemaš se kome moliti, nema Boga, Isusa ni Bude, nema sveca ovog sveca onog, avatara ovog ni gurua onog. Nema nikoga. Nitko ti ne može pomoći. NITKO!

Frka ha? Eto, u tom grmu leži zeko. U našoj nesposobnosti da se suočimo s iskonskim ljudskim strahovima. A kompleks učitelja i spasitelja svijeta leži u njihovoj nemogućnosti da prihvate svoju ljudsku stranu i uživaju u neobičnoj običnosti koju ona nosi.  I tako se te dvije nesvjesne oštećene ličnosti privlače kao dva magneta, gdje se jedan predstavlja kao spasitelj, a drugi kao onaj kojeg treba spasiti.  Ne shvaćaju da su i jedan i drugi još uvijek dio matrixa i plešu kako njegovi kodovi sviraju. Oslobođenje je privid. Prosvjetljenje je privid. Nema oslobođenja. Nema prosvjetljenja. Samo vječni ples suprotnosti, igra dualnosti, kozmička predstava dobra i zla u kojoj u svakom trenu možeš skinuti masku i odšetati s pozornice i sjesti u gledalište. To je izlazak iz matrice. Oni na pozornici ne shvaćaju da su na pozornici, od svjetla reflektora ne vide gledalište, ne vide pozornicu. Vide samo jedni druge i rekvizite na sceni. Dovoljno da budu sigurni da je to njihova stvarnost, a napisani scenarij njihova sudbina.

Ako si umoran, siđi s pozornice. Razjebi predstavu. Daj otkaz. Nemoj se bojati. Nisi jedini. Inteligencija koja te stvorila nije toliko glupa da ne zna gdje se nalaziš, kako se osjećaš, što želiš i gdje trebaš ići. Ti si ta Inteligencija. Ali si svoju osobnu moć, snagu i kreativnu životnu silu predao drugim ljudima i predmetima, koji ti onda to prodaju nazad. Nema moći, sile ni pomoći izvan tebe samoga. To je jedina istina. Svatko tko kaže da ti može nešto dati obmanjuje te – svjesno ili nesvjesno.

Ovim postom ne kažem da ne postoje pravi učitelji, sveci, pomoćnici, saveznici i vodiči. Dapače! Mnogo ih je. I dolaze u raznim formama i pomažu na razne načine…ali uglavnom ih nećete ni skužiti jer nisu glasni niti upadljivi, ne nose mitre na glavi, ne hodaju u svetačkim haljinama, ne pružaju ruke da vas blagoslove niti demonstriraju duhovne moći. Uglavnom rade tiho i nevidljivo, tako da niste niti svjesni da vam je netko pomogao. Ovim putem im se zahvaljujem i ljubim ruke – ako ih imaju :)))

Za kraj… želim samo napisati zahvalu jednom od takvih učitelja- pomoćnika odnosno mom najvećem Učitelju, mom zaštitniku, vodiču, srodnoj duši i najboljem prijatelju kojeg sam imala zadnjih 8 godina..mome psu. On me naučio što je bezuvjetna ljubav i zato znam da se ljudi i stvari mogu bezuvjetno voljeti, naučio me da ga  prihvatim takvog kakav jest i da ga ne pokušavam promijeniti i da ga poštujem takvog kakvog ga je Svemir stvorio. Zato danas poštujem i prihvaćam ljude onakvima kakvi jesu. Naučio  me da raspoznajem loše i dobre ljude, jer nitko nije imao bolji nos za to od njega. U osam godina nikad nisam zaključala kuću niti auto jer sam znala da ni gusjenica ne može mirno proći pokraj njega. Hvala ti što si nas čuvao, štitio, slušao i volio sve ove godine, i na kraju Ti hvala što si dao svoj život za naš život. Jedino ti mogu obećati da su ove lekcije utkane u moju dušu, kao i tvoja duša, zato nema zbogom ni doviđenja jer ti si tu, u meni. Ljubac!

transcendentalnaobicnost