Već sam naslov članka govori o opravdavanju..Oprostite,ako nekog uvrijedim..Ali moram malo soliti..Ne kušajući da li je jelo preslano ili nije..Bol boli...I nema veze sa dječjim bolestima..Kada te boli, povučeš se u svoju tišinu i analiziraš sebe..I svako daljnje dodavanje makar i zrna soli,peče ranu...
Treba pustiti i dopustiti..Dostojanstvo u vlastitom osjećaju povrijeđenosti, i možebitne nepravde...Još je gore kada imenom dozivamo duše, koje se kroz bol rađaju ponovo..Čvršće i snažnije...
Citiram Cesarićevu pjesmu:
Sakriveni bol
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebi zgnjeci
I ne da mu prijeci u suze i rijeci.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrsce, zadrsce u njoj kadikad,
Ali u rijeci se ne javi nikad.
Dusa ga u se povuce i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bacen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
"Netko sa svojim bolom ide,
ko s otkritom ranom;
svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi..
----- Svatko svoju bol proživljava drugačije, i možemo samo tiho sačekati da vlastita ili tuđa bol umine..
A da li smo i mi ponekad sudionici te boli drugih?
To je već druga priča..Tada boli još više..Dvostruko..Jer stvari ne možeš odvrtiti unatrag,i vratiti vrijeme..Tek možda,kada se susretnemo, oslobođeni fizičke dimenzije, oči u oči, sa dušama, koje smo povrijedili..A tada, i u onim dimenzijama, gdje ne postoji prostor i vrijeme, stvari će se gledati sasvim drugačije..
Samo ovaj puta imenujem, s poštovanjem,onu koju Srce spominje..Ivana mala...Ne zalazim u razloge niti ne dozivam..Jednostavno, osjećam da je njeno srce bilo prenježno da bi se moglo nositi sa svim ovim strujama, koje su ponekad prejake da im se odupremo..
To je ta rijeka ovog portala..Sušta realnost a ne virtuala..Ako se postavljamo na bilo čiju stranu, nekog ćemo povrijediti..Ako smo posvuda, onda nas netko imenuje amfibijama...osobama niti tamo niti ovdje...
Teško je postići granicu, i postići mudrost: biti svuda i sa svima jednako otvoren i iskren, a da se ne osjećaš povrijeđen...
međutim, nije neizvedivo...Dovoljno je samo ostati u istoj rijeci,plivati uzvodno i nizvodno,a opet,biti svjestan da smo svi jedna duša, ma koliko među nama različitosti bilo..
Kad se govori o durenju, ljutnji, i ostalim inim osjećajima, nisu to dječje bolesti..To su boli duše, koje trebamo odbolovati u tišini..
Tako jest, i tako će vazda biti--